TRI PUTA GENIJE - UROŠ TOŠKOVIĆ: Izložba "Linija koja prethodi vremenu", od utorka, 7.aprila u Galeriji RTS

Miljana Kralj

07. 04. 2026. u 11:07

KAŽU da je čovjek genije kad kroz dvadeset godina drugi se uče i rade ono što si ti napravio. Ja sam Uroš Tošković, tri put sam genije. Mogao si imati rols rojs, ali ti kupiš kršiće. Jedite, najedite se, obogatite se, ali nikad nećete stići tamo đe sam ja.

ТРИ ПУТА ГЕНИЈЕ - УРОШ ТОШКОВИЋ: Изложба Линија која претходи времену, од уторка, 7.априла  у Галерији РТС

Foto promo, Galerija RTS

Na ove reči jednog od najautentičnijih umetnika na Balkanu, slikara i virtuoznog crtača Uroša Toškovića (1932-2019), podeća Vladislav Šćepanović, redovni profesor beogradskog Fakulteta primenjenih umetnosti i direktor MSU Crne Gore, u katalogu izložbe "Linija koja prethodi vremenu", koja će večeras u 19 časova biti otvorena u Galeriji RTS.

- U vremenu u kojem je svijet organizovan kao sistem funkcionalnosti - gdje sve mora biti korisno, efikasno, optimizovano - čovjek prestaje da susreće biće, a počinje da upravlja resursima... U takvom svijetu i čovjek postaje resurs. Toškovićev crtež odbija tu redukciju. Njegove figure nisu funkcionalne; one su ogoljene. Njegova linija nije sredstvo; ona je mjesto na kojem se nešto pokazuje. Papir nije podloga za proizvod, već prostor u kojem se nešto otkriva - naglo, bolno, bez garancije - piše Šćepanpović, koji je i autor ove izložbe iz kolekcije Nenada Radovića iz Podgorice.

Jer Tošković, kako tvrdi autor ove postavke, ne proizvodi sliku koja umiruje:

- On proizvodi pukotinu. Njegovi crteži nisu spektakl; oni su prekid spektakla. Oni vraćaju pogled sa površine na ono što pulsira ispod nje.

Foto promo, Galerija RTS

 

Rođen je na Pelev Brijeg, između dva velika rata. Majka mu je bila u rodu sa Markom Miljanovim, prededa Petar - barjaktar kod kralja Nikole, a deda, kučki komandir Spasoje, nosilac dve Obilićeve medalje i sablje sa devet dijamanata, koja se sada čuva na Cetinju. Preživeo je dva bombardovanja (jednom je bomba pala na njegovo ognjište), a tri rođena brata poginula su mu kao partizani...

Izloženost užasima rata i velikom siromaštvu, od ranog detinjstva, kod Toškovića su ostavili pečat na život i stvaralaštvo. Rano je počeo da se interesuje za umetnost, crtao je mrtve vojnike i konje koje je viđao u svom okruženju. Ove tragične scene stradanja duboko su urezane u poetici njegovih radova. Posle završene Umetničke škole u Herceg Novom, gde su mu profesori bili Milo Milunović i Petar Lubarda, uputio se u Beograd, na studije slikarstva kod Marka Čelebonovića, i sa sobom poneo bremenita iskustva detinjstva i znamenito porodično nasleđe.

Susret sa Pikasom

PIKASO je genije koji je za svaku fazu u životu imao drugu ženu... - ispričao je Tošković u jednom od svojih retkih intervjua, koji se pre jedne decenija našao i među koricama monografije "Uroš Tošković - Buntovnik garavog lica i čiste duše" (priredio Moša Todorović, objavila "Radionica duše"). - Zaustavljao sam ga u Parizu i pitao: jeste li vi Pikaso? Da, ja sam Pikaso. Ja put njega, on produži. Mali, zdepast. Zna Omčikus. Kad dođe na izložbu glava mu ka čioda, trampav. Niđe se nije pojavljivao, vrlo loše je govorio francuski. Ali imao je neke žive oči koje su sve viđele...

U Beogradu je bio jedan od osnivača društva "Baltazar" koje će prerasti u grupu Mediala. Od 1957. boravio je u Parizu kao stipendista francuske Vlade, gde je završio Školu lepih umetnosti kod Morisa Brijanšona. U francuskoj predstonici boravio je do 1977. i podržao nekoliko samostalnih i grupnih izložbi. U dva navrata putovao je u Ameriku - 1967. u Njujork, a 1969. u Los Anđeles i Arizonu. Do 1996. živeo je i stvarao u Beogradu, a potom se vratio u Crnu Goru, gde je ostao do kraja života.

Tošković nije učestvovao u igri uspeha, jer ga uspeh nije određivao, tvrdi Šćepanović:

- On ne stvara da bi imao; on stvara da bi vidio. Ali to "viđeti" nije puko posmatranje. To je ogoljavanje bića stvari. To je pogled koji ostaje pred stvarima. U društvu u kojem, slika zamjenjuje stvarnost, a predstava zamjenjuje iskustvo, Tošković ne proizvodi sliku koja umiruje... Tu je tjeskoba, bačenost u svijet bez sigurnog uporišta, krhkost tijela, rasutost identiteta. Čovjek nije gospodar svijeta; on je izložen. U toj izloženosti leži istina njegove egzistencije. Tošković to ne objašnjava - on to crta. Tošković bira kršiće - sitne komade kamena koje skuplja po obali, ono što nema cijenu i što se ne može prodati. Bira ono što je izvan logike tržišta. Bira ono što ne ulazi u računicu. To nije romantizacija siromaštva. To je odbijanje da se bivstvovanje svede na imanje. Jer postoji razlika između imati i biti.

Mnoga dela izgubljena

VERUJE se da su mnoga Toškovićeva dela izgubljena u brojnim selidbama i nemirima svakodnevne egzistencije i neprilagođenosti. Tokom sedam decenija stvaralaštva izlagao je na oko 50 samostalnih i isto toliko grupnih prezentacija u nacionalnim i internacionalnim okvirima. Njegovi radovi nalaze se u muzejskim i privatnim kolekcijama u zemlji i svetu. 

Toškovićeva linija, prema mišljenju Šćepanovića, ne prikazuje svet kao stabilnu strukturu, već kao napetost:

- Kao otvorenost. Kao ranjivost. Ona ne zatvara smisao; ona ga otvara. U njoj nema završene forme, jer ni čovjek nije dovršena forma. On je stalno na ivici - između autentičnosti i prilagođavanja, između istine i komfora. Zato "nikad nećete stići tamo đe sam ja" nije nadmenost. To je egzistencijalna udaljenost - zaključuje autor izložbe, koji će o stvaralaštvu Toškovića, na večerašnjem otvaranju, govoriti u ime Saveta za likovno stvaralaštvo RTS-a, zajedno sa umetnikom Danilom Vuksanovićem. 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

DECENIJAMA IZAZIVA POLEMIKE: Istina o pesmi Kaluđeru moj- iza stihova se kriju zapisi jednog od najvećih imena naše istorije