RAZLIČITI DAROVI I VELIKA KULTURA: Sećanje na Jovana Hristića, povodom obeležavanja 90 godina od rođenja

Piše Radivoje Mikić

06. 09. 2023. u 05:00

UVEK je išao ka onim književnim oblicima u kojima se o važnim pitanjima ljudske sudbine može govoriti i kroz lični doživljaj i kroz nataloženo duhovno iskustvo

РАЗЛИЧИТИ ДАРОВИ И ВЕЛИКА КУЛТУРА: Сећање на Јована Христића, поводом обележавања 90 година од рођења

Foto RTS

Kada je, sada već tako daleke 1996. godine, veliki srpski pesnik Ivan V. Lalić za Maticu srpsku priredio i predgovorom propratio knjigu Jovana Hristića (1933-2002) pod naslovom Sabrane pesme, mnogi su bili iznenađeni time što knjiga ima 139 strana i sadrži samo 51 pesmu. Na tako obimom malene a u takvoj meri značajne pesničke opuse mi, jednostavno, nismo navikli. Naravno, sliku o mestu i značaju Jovana Hristića u srpskoj književnosti i kulturi upotpunjuje i esejistički rad (knjige "Poezija i filozofija", "Oblici moderne književnosti") izučavanje dramske književnosti ("Studije o drami", "Čehov dramski pisac") i pisanje dramskih tekstova, pozorišna kritika i uređivački rad u "Nolitu" (Hristić je uređivao biblioteku "Književnosti i civilizacija", u kojoj su objavljene knjige iz različitih oblasti, knjige bez kojih je nezamislivo fundiranje moderne misli u nekoliko važnih područja, a Hristić je bio i na čelu uređivačkog odbora koji se starao o prezentaciji srpske dramske književnosti u 25 knjiga).

Već ovi podaci nam ukazuju na to da je Jovan Hristić polihistor, pošto se on, sa lakoćom, kretao kroz nekoliko oblasti, ali se, čini se, najvećma ukorenio u poeziji i mišljenju o književnosti. Ušavši u književnost kao pesnik (knjiga "Dnevnik o Ulisu" 1954. godine), Hristić je tada najuticajnijeg našeg kritičara, Borislava Mihajlovića Mihiza, naterao da izrekne jedno proročanstvo. Naime, Mihajlović je sa nekom vrstom iznuđene trpeljivosti pozdravio Hristića pesnika i rekao da ćemo, ipak, u njemu dobiti odličnog esejistu. I to se, doista, i dogodilo, samo što je Hristić, mimo očekivanja svog kritičara, i postao i ostao i vrlo značajan pesnik, nastavljač klasicističkog usmerenja, obnovitelj onog vida pevanja koje je davno utemeljio Jovan Sterija Popović. A upravo je Sterija pesnik koga je Jovan Hristić tumačio sa onom analitičkom strašću koja ukazuje na duboku unutarnju vezu (ogled "Pesnik Sterija" je, van svake sumnje, jedan od najboljih koji su ikada napisani o nekom našem pesniku).

Foto V. Danilov

Kao pesnik izuzetno široke kulture (a u toj kulturi Grci, od antike do Konstantina Kavafija, zauzimaju najistaknutije mesto), Jovan Hristić je bio zagovornik onog pesničkog izraza koji podrazumeva spajanje čulnog doživljaja i ideje (o tome, nema sumnje, uverljivo svedoče njegove pesme "Sveće" i "Bogovi", u kojima je, polazeći od podsticaja uzetih od Kavafija i Helderlina, Hristić razvio duboke lirske rasprave o prolaznosti i ljudskoj sudbini, rasprave kojih nema na drugim mestima, kod drugih pesnika). Oslanjajući se na doživljaj leta (a ono je kod Hristića i simbol teško dostignute ravnoteže), Hristić je nastojao da pokaže da je u pravu bio Kurcijus kada je govorio o tome da pesnici jedni drugima dobacuju slike i opise, odnosno on je hteo da, kao osvedočeni eliotovac, i praktično ukaže na značaj tradicije, naslanjanja na ono što u književnosti već postoji (to je, svakako, razlog što Hristićeva pesma "Opšta mesta" spada u najbolje pesme srpske književnosti druge polovine 20. veka).

Iako prevashodno pesnik neoklasicističkog usmerenja (ali pesnik koji, preko Valerija, baštini i iskustvo simbolizma), Jovan Hristić je ispevao i nekoliko pesama u kojima se lični doživljaj sveta i života nameće kao izvor jednog duboko melanholičnog tona. U takve pesme, van svake sumnje, spadaju: "U tavni čas", "Po ceo dan sedim u biblioteci", "Zaboravljene knjige". To su pesme u kojima se pojavljuje ono ja koje Hristić često izbegava, jednako kao što se pojavljuje i jedno tragično poimanje ljudske sudbine, poimanje koje je u pesmama "Bogovi" ili "Aleksandar, sin bogova" bilo zastrto, podvedeno pod jedan duhovno-istorijski okvir, tačnije rečeno uvedeno u sferu književne alegorije. A ta alegorijska dimenzija Hristićeve poezije je posebno funkcionalna tamo gde je, kao u pesmama "Varvari" ili "Fedru", u prvi plan postavljeno nastojanje da se oblikuje slika onih vremena u kojima se sve odvija ljudskoj volji i potrebama uprkos. A to je, opet, još jedan dokaz da je Jovan Hristić kao učeni pesnik, kao znalac, mogao da iskoristi one oblike književnog govora koji, s jedne strane, imaju potrebnu univerzalnost i, s druge strane, otpor prema suviše uprošćenom shvatanju ljudskog udesa u istoriji.

Ono, pak, što je Jovan Hristić dao u području proučavanja književnosti je prvorazredno.

On je, u nekoj vrsti intelektualne komocije, mogao sebi da dopusti da neke baš oglašene pesnike (Jovan Dučić, npr.) posmatra mimo vizure koja je opšteprihvaćena, jednako kao što je mogao da onu struju srpskog romantizma koju predvodi i simbolizuje Branko Radičević pomeri u stranu i da na visoko mesto stavi, kao zaboravljenog pesnika, Jovana Steriju Popovića. Nema sumnje da su Hristićevi ogledi o modernim dramskim piscima i njegova monografija o Čehovu vrlo važan i vrlo visok doprinos izučavanju dramske književnosti kod nas. On je uvek kad je mislio da je to zgodno, voleo da istakne kako su njegove važne knjige nastale takoreći usput. Kad je, kao gostujući profesor u Francuskoj, držao predavanja o Čehovljevim dramama i kad su ta predavanja bila vrlo lepo primljena, njegov prijatelj iz mladosti, Vladimir Dimitrijević ga je prosto naterao da napiše knjigu o Čehovu.

Doduše, ta knjiga ne bi mogla nastati da nije bilo podloge iz koje, izrasla - a to je Hristićevo razuđeno interesovanje za dramsku književnost i pozorišni život. I ovaj detalj, ali i okolnost da se poeziji, posle nekoliko decenija ćutanja, vratio na nagovor prijatelja i čestog sabesednika o književnim pitanjima Đorđija Vukovića, pokazuje da je Jovan Hristić kao čovek različitih darova i velike kulture mogao da prima podsticaje, ali i da uvek ide u onom pravcu koji je zacrtan u njegovim književnim počecima - ka onim književnim oblicima u kojima se o važnim pitanjima ljudske sudbine može govoriti i kroz lični doživljaj i kroz nataloženo duhovno iskustvo.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
STEPA KOD JEDRENA OSVETIO UGLJEŠU I VUKAŠINA: Pre 85 godina u Čačku preminuo vojvoda Stepa Stepanović, veliki srpski vojskovođa

STEPA KOD JEDRENA OSVETIO UGLjEŠU I VUKAŠINA: Pre 85 godina u Čačku preminuo vojvoda Stepa Stepanović, veliki srpski vojskovođa

BRIŽLjIVO upakovane dve nagorele voštanice i jedna raskošna osmanska sablja pronađene u skromnoj sobi Stepe Stepanovića posle njegove smrti 27. aprila 1929. otkrile su da veliki vojskovođa nije smatrao pobede na Ceru i Solunskom frontu najvažnijim bitkama koje je vodio, već osveta srednjovekovnih srpskih vitezova izginulih u Maričkoj bici.

28. 04. 2024. u 06:30

REZOLUCIJOM O SREBRENICI PRIKRIVAJU SVOJE ZLOČINE: Nemačka istorijski falsifikat potura na godišnjicu oslobođenja Dahaua, fabrike smrti

REZOLUCIJOM O SREBRENICI PRIKRIVAJU SVOJE ZLOČINE: Nemačka istorijski falsifikat potura na godišnjicu oslobođenja Dahaua, fabrike smrti

NEMAČKA koja je glavni sponzor sarajevske „Rezolucije o Srebrenici“ pokušava da progura taj cinični istorijski falsifikat kroz Generalnu skupštinu UN u vreme jedne tragične godišnjice, oslobođenja koncentracionog logora Dahau, nespornog svedočanstva o najvećem genocidnom programu u istoriji čovečanstva čiji je autor – Nemačka.

28. 04. 2024. u 07:00

Komentari (0)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!