POZORIŠNA KRITIKA: Stvarnost je postala teatar
REDITELj Boris Liješević se, uz tumačenje velike dramske literature, specijalizovao za psihodramsko traganje za najdubljim pokretačima umetničke igre, urođene potrebe ljudskog bića.
foto privatna arhiva
U predstavi "Moje pozorište", svoju životnu i stvaralačku zrelost kruniše scenskim prikazom sopstvenog života i onih njegovih kaskada, koje obično ostaju duboko zakopane u pozadini trauma koje vape za smislom, večitim motivom stvaranja dramskog umetnika. U toku svog bavljenja teatrom (i obrnuto), Boris Liješević je neki naš Per Gint, koji, kroz različite aspekte, pokušava da osvetli put prelaska iz društvenih i životnih konflikata do njihovog razrešenja u univerzumu pozorišne umetnosti, sa ili bez utvrđenog tekstualnog predloška za scensku igru.
U predstavi "Moje pozorište", Liješević je i prikazao, i odigrao na sceni, sopstveno odrastanje, traume koje su ga obeležile (smrt oca, preseljenje u novi život, vezanost za starijeg brata, traćenje talenta...), pretovčiši ih u univerzalne motive, iz kojih svaki stvaralac crpi inspiraciju za svoje delo, proces koliko uzbudljiv, toliko i bolan i subverzivan po osetljivo, uvek dečje biće umetnika. U tom pergintovskom traganju za korenom svoje vezanosti za pozorište, autoru su mnogo pomogli prijatelji, i sami duboko uronjeni u traumu scenskog i dramskog stvaranja - Nebojša Ilić, Bojan Žirović, Branka Šelić, Ana Mandić i Vojin Ćetković. Igrajući glavnog junaka psihodrame, u toj ulozi su se menjali sam Liješević, Nebojša Ilić i Ana Mandić, igrajući, pritom, i uloge članova njegove porodice. U ulozi oca, briljirao je Vojin Ćetković, čija je pojava na sceni uspostavila vertikalu, oko koje je Liješević sačinio koncentrične krugove svojih životnih događanja, uvek u korelaciji sa očevim pogledom na svet i njegovim promašajima, odraženim u strahovima i dilemama sina, čije istraživanje gledamo na sceni. Ono neodoljivo u ovom životno-umetničkom putu reditelja, koji je dobio najveće nagrade za svoje delo i profesor je pozorišne umetnosti je autoironija i zdravi humor, sa kojima on pripoveda i predstavlja svoj porodični život, jedan zauvek završen sopstvenim odrastanjem, i drugi, aktuelan, za koji se bori i nad kojim bdi, da ga nasleđe ne uruši. Sa druge strane, "moj život u umetnosti", kako bi rekao Stanislavski, Liješević vivisecira ne manje surovo, priznajući i sebi, i gledaocu, da umetnik previše bagateliše svoj talenat nedostojnim, praktičnim izborima, koji ga odvode od autentičnosti, jedinom kriterijumu za umetnički uspeh.
Foto B.Đorđević/Atelje 212
Svedena, a spretna scenografija Saše Ivanovića, odlično odabran kostim Marine Sremac, muzika koju je kreirao LP duo, spontanost i scensko iskustvo Borisa Liješevića, kao i naklonost i ljubav koje je ovaj umetnik stekao svojim životom i radom među ljubiteljima i poštovaocima teatra učinili su veče otkrivanja Liješevićevih čestitih pokušaja da sam sebe pojede na sceni Ateljea 212 (kao neka svojevrsna autofagija) neobično intimnim za svakoga u publici i na sceni. Život je postao pozorište, a to je najviše što umetnik može da da, u čemu samo gledalac može da mu pomogne i da ga podrži.
UKRAJINSKI VOJNICI: Pogledajte šta Rusi rade u Pokrovsku, ne možemo da ih pratimo
RUSKI vojnici u Pokrovsku deluju kao diverzanske i izviđačke grupe i otežavaju odbranu Ukrajini time što se presvlače u civilnu odeću, izjavio je komandant 68. lovačke brigade, pod pseudonimom "Ljuti", za "Suspilne" 19. novembra.
19. 11. 2025. u 18:42
PUTIN ZAVRŠIO U BOLNICI: Proveo noć na klinici
RUSKI predsednik Vladimir Putin objavio je da je završio godišnji lekarski pregled i rezultati su dobri.
19. 11. 2025. u 20:22
TAJ MALI ŽUT BIKINI: Teniserke zapalile net fotkama sa plaže
ARINA Sabalenka i Paula Badosa su u žiži.
18. 11. 2025. u 11:34
Komentari (0)