FELJTON - POSLEDNJI ČIN POSRNULE KRALJEVINE: Prvi put posle smrti kralja Aleksandra, vojska je ispoljila svoj uticaj pučem 27. marta 1941.

Nikola Stanković

19. 05. 2022. u 18:00

IZBEGLIČKO i ratno iskustvo Kraljevine Srbije stečeno u Velikom ratu, prethodilo je jugoslovenskom ujedinjenju 1918. godine i ostavilo trajni pečat na naraštaje koji su ga proživeli, uobličavajući buduće političke i vojne koncepcije u svesti političara i vojnika, koji su kao eksponenti države u jugoslovensku zajednicu uneli pobedničko srpsko ratno nasleđe, kao parametar na osnovu koga će se ponašati u budućnosti i zasnivati svoje planove u domenu načina funkcionisanja vojne sile i odbrane zemlje.

ФЕЉТОН - ПОСЛЕДЊИ ЧИН ПОСРНУЛЕ КРАЉЕВИНЕ: Први пут после смрти краља Александра, војска је испољила свој утицај пучем 27. марта 1941.

General Simović i kralj Petar posle 27. marta / Foto "Vikipedija"

Međutim,za razliku od društva, države i vojske Kraljevine Srbije, karakteristike novonastale Kraljevine Jugoslavije, nisu bile istovetne prirode. Nakon nedovršene konsolidacije jugoslovenske države i nezalečenih ratnih razaranja na njenom organizmu, za nešto više od dve decenije, pred elite koje su izvojevale pobedu u Prvom svetskom ratu i rukovodile se svojim naukom iz toga doba, isprečio se novi rat, u okolnostima potpuno drugačijim nego što su one bile pre nešto više od dvadeset godina, kako na unutrašnjem, tako i na spoljnom planu. Nužno je uspostaviti paralelu između svakog aspekta emigrantskog delovanja, postupno i uporedo sagledati kontekst i potencijale sa kojima se imalo računati prilikom dva izgnanička iskustva.

NAIME, pre nego što je bila primorana na povlačenje pred neprijateljskim združenim snagama, vojska Kraljevine Srbije imala je za sobom dve blistave pobede. Prvu, sopstvenu ali i savezničku pobedu u ratu, kada se u noći između 15. i 16.avgusta, kod Tekeriša, sukobila sa austrougarskom 5. armijom, koju je do 20. avgusta potpuno potukla na planini Ceru. Zatim, drugu kada je 3. decembra 1914. otpočeo protivnapad srpske 1. armije i u basenu reke Kolubare slomio Austrougarski front. Prinuđena da se povuče, srpska vojska je u inostranstvo uspela da ode u jačini od oko 150.000 ljudi, na tu cifru treba dodati još 20.000 civilnih izbeglica. Uz vladu i Krunu, u egzilu su se obreli i narodni poslanici, profesori univerziteta, pripadnici političkih partija i državni činovnici. Nasuprot tome, odgovorni činioci u politici i vojsci, po izbijanju novog svetskog rata, našli su se u višestruko usložnjenim okolnostima, tj. uslovima koje nisu mogli uporediti sa već proživljenim nedaćama.

VLADA koja je položila zakletvu 27. marta 1941. godine, imala je koncentracioni karakter, što znači da je okupljala predstavnike Srba, Hrvata i Slovenaca u jedinstvenoj koalicionoj vladi. Ova činjenica, sama za sebe dovoljna je da je označimo kao netipičnu za parlamentarni život Kraljevine Jugoslavije, kome je bilo svojstveno pre odsustvo zajedništva u parlamentarnoj praksi, negoli svrstavanje svih političkih i nacionalnih stranaka u jedinstveni front. Još atipičnijom činilo je to što je na svome čelu imala jednog đenerala. Prvi put posle smrti kralja Aleksandra I Karađorđevića, vojska je samostalno, a ne kroz njegovu ličnost ispoljila svoj uticaj na zbivanja u jugoslovenskoj kraljevini, time što je izvršila puč i 27. marta 1941. godine zbacila namesnički režim i proglasila kralja Petra II Karađorđevića za punoletnog.

Ovim činom, vojska je stavila do znanja svoje pretenzije da utiče na kurs državne politike, pokazujući da će se pri sprovođenju svoga uticaja bez dvoumljenja koristiti i revolucionarnim, prevratničkim metodama. Ovakvi nazori vojske biće predznak za njeno ponašanje u nadolazećem periodu. Izvršioci dvadesetsedmomartovskog puča preuzeli su sve poluge vlasti, postavljajući svoje pristalice na ključne pozicije, počevši od predsedništva vlade do komandnih pozicija vazduhoplovstva, garde i Dvora, što je transparentno aludiralo kakvo je mesto u vođenju državne politike vojska sebi namenila. Pored predstavnika vojske, kao opštepriznati naučni autoritet pred domaćom i stranom javnošću, autoritet koji je među Srbima, Hrvatima i Slovencima uživao nepodeljeni ugled, sastav vlade upotpunio je i profesor Slobodan Jovanović, predsednik Srpskog kulturnog kluba.

PUN sastav vlade glasio je: predsednik ministarskog saveta Simović T. Dušan, potpredsednik ministarskog saveta Maček Vladko, potpredsednik ministarskog saveta Jovanović Slobodan profesor univerziteta, ministar saobraćaja Jevtić Bogoljub, ministar građevina Kulovec Fran, ministar inostranih poslova Ninčić Momčilo, ministar prosvete Trifunović Miloš, ministar socijalne politike i narodnog zdravlja Grol Milan, ministar bez portfelja Krek Miha, ministar šuma i rudnika Kulenović Džafer, ministar bez portfelja Smoljan Bariša, ministar finansija Šutej Juraj, ministar trgovine i industrije Andres Ivan, ministar pošta, telegrafa i telefona Torbar Josip, ministar unutrašnjih poslova Budisavljević Srđan, ministar poljoprivrede Čubrilović Branko, ministar bez portfelja Gavrilović Milan, ministar vojske i mornarice i zastupnik ministra fizičkog vaspitanja naroda armijski đeneral Ilić Bogoljub, ministar bez portfelja Banjanin Jovan, ministar bez portfelja Daković Marko, ministar snabdevanja i ishrane Kosanović Sava, ministar pravde Marković Božidar.

IZ PRILOŽENOG sastava vlade može se na prvi pogled uočiti da je, budući koncentraciona, nužno izrazito heterogena, da se sastoji od predstavnika tri nacije, devet političkih partija, vojnog faktora koji je, pritom, u sopstvenoj strukturi imao drastičnih podvojenosti, što navodi na zaključak da su je činili elementi suprotstavljenih tendencija, svaki sa svojim posebnim interesom, koji nije morao doprineti koheziji državnog aparata kao monolita, već sasvim suprotno – načiniti ga potpuno fragmentiranim. Na izložene podvojenosti treba dodati i tinjajući animozitet između civilnog i vojnog dela državne strukture uopšte. Kada se ovako svi činioci državne politike klasifikuju u širokom vremenskom kontekstu, dolazi do punog izražaja njihova mozaična, vanredno složena slika. Sa ovakvim odlikama, Kraljevina Jugoslavija dočekala je napad nemačkog Rajha na svoju teritoriju 6. aprila 1941. godine. Usled brzog prodiranja neprijatelja na gotovo svim frontovima u toku aprilskog rata, počela se razmatrati evakuacija nosilaca državnog suvereniteta iz zemlje. Na 13. sednici ministarskog saveta održanoj na Palama 13. aprila 1941. godine, predsednik vlade, đeneral Dušan Simović napomenuo je da je postavio armijskog đenerala Danila Kalafatovića za načelnika štaba Vrhovne komande i rekao: „Učiniće se sve što se može za održanje fronta. Vrhovna komanda predvidila je liniju Crna Gora–Albanija–bos.[anske] planine, Neretva, ali smatra da Kralj i vlada moraju biti na manje istaknutom položaju i u mogućnosti da se, ako se ukaže potreba, uklone iz zemlje, kako bi se sačuvao kontinuitet države.“

SPORNO SIMOVIĆEVO OVLAŠĆENjE

DUŠAN Simović, je mimo znanja vlade Kalafatoviću dodatno izdao je naređenje u kome ga je ovlastio da zbog situacije u Hrvatskoj i Dalmaciji odmah zatraži primirje od neprijatelja „kako bi se dobilo u vremenu i olakšala situacije vojske“. Većina ministara saznala je za ovu direktivu tek 15. aprila, tako da će ona ostati predmet spora i nakon rata, u smislu saglasnosti i obaveštenosti ministara i tumačenja raspona ovlašćenja datih načelniku štaba Vrhovne komande, o ovlašćenju za sklapanje primirja, a ne potpisivanje kapitulacije.

SUTRA: KRALj PETAR II NAPUŠTA ZEMLjU

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!