KAKO JE NA OSNOVU ISTORIJSKIH FALSIFIKATA PRIPREMANO STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE: Povodom tridesete godišnjice zločinačke akcije „Oluja“

DOK se srpska naučna istoriografija iznurivala nametnutim dilemama partizanske „narodne revolucije“ i građanskog rata, izvan njenog dometa ostajala su nezaobilazna, esencijalna pitanja formiranja verskih nacija koje danas dominiraju u postjugoslavenskim državnopravnim prekrajanjima granica.

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

Pitanja etnografske ili geografske suštine hrvatstva, kojim su se nažalost u većoj meri bavili istoričari i filolozi 19. veka, ostala su u dobroj mjeri na marginama interesa srpske istoriografije u 20. stoleća.  S druge strane, nametnuta je „istina“ o starini hrvatstva  koja nastala na rimokatoličkim „svetim lažima“ – „Pseudo sancti Croatiae“, odnosno sistematski konstruisanim istorijskim falsifikatima koji su se stvarali u vatikanskim i bečko-zagrebačkim istoriografskim radionicama. Mitološko hrvatstvo teško se prevazilazilo i među srpskim intelektualcima, akademicima, profesorima fakulteta i škola zahvaljujući utemeljenosti takve fantastične „istine“ preko školskih sistema građanske monarhističke i republikanske socijalističke Jugoslavije. Vođeni ovim činjenicama u „Istorijskom dodataku“, koji je pred čitaocima „Novosti“, pokušaćemo da  faktografski  prikažemo kako su nastajali istoriografski stereotipi o starini hrvatstva i ogromnom prostranstvu „hrvatskih zemalja“.

* * * * * * * * * * * * 

SOCREALISTIČKA ISTORIJSKA FARSA O VELIKOSRPSKOM NALETU U SREDNjEM VEKU

MITSKE I FANTOMSKE KONSTRUKCIJE O HRVATSKOM PRAVU

SPORAZUMOM Cvetković - Maček iz avgusta 1939. prvi put je, uspostavljanjem Banovine Hrvatske (administrativne jedinice u okviru Kraljevine Jugoslavije), realizovana vekovna ideja o jedinstvenoj podunavsko-jadranskoj Hrvatskoj. Takva ideja decenijama je, tokom XIX i XX veka, stvarana i razrađivana u glavama rimokatoličkih istoričara i vatikanskih istoriografskih falsifikatora i hrvatskih pravaških i haesesovskih građanskih ideologa (kanonika Franje Račkog, biskupa Štrosmajera, Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Mihovila Pavlinovića, Josipa Franka, Stjepana Radića, Vlatka Mačeka...). Neprekinuta podunavsko-jadranska Hrvatska širena je preko Pavelićeve državne tvorevine, 1941-1945. godine, da bi  uspostavom komunističke (socijalističke) Hrvatske dalje jačali hrvatski unitarizam i hrvatska državnost, a time i hrvatska teritorijalna i državna hegemonija nad Srbima Slavonije, Baranje, Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Istre i Banske Hrvatske.

U četrdesetak godina jugoslovenske socijalističke istorije, režimski istoričari, politikolozi, sociolozi, teoretičari države i prava nastojali su svesno, ali ponekad i nesvesno, da granice knez Pavlove i Brozove Hrvatske istorijski utemelje, odnosno da ih jednostavno prikažu kao međe vekovnog hrvatskog teritorijalnog i nacionalnog područja.

Termin Hrvatska počeo je da obuhvata sve teritorije raznih istorijskih pokrajina i zemalja, narodnosno heterogenih. Trebalo je zaboraviti na istorijsko postojanje Istre, Slavonije, Dalmacije, Dubrovačke republike, Vojne krajine, trožupanijske banske Hrvatske ("civilne Hrvatske"). Nastojalo se zaboraviti da je tu nekada živeo konglomerat raznih naroda. Sve je to trebalo pretvoriti u hrvatsku zemlju i hrvatstvo.

NAŽALOST, SAVREMENI srpski intelektualci, istoričari, publicisti, razni kulturni stvaraoci, informativni mediji, srpska udruženja, nesvesno prenose celinu (pojam) bivše socijalističke Hrvatske u daleku prošlost. Jednostavno su prihvatane činjenice o vekovnom hrvatskom bitisanju i istorijskom razvoju. Do nedavno, najčešće po inerciji, "po navici", upotrebljavali su se  termini kojima je podupirana   hrvatska unitarnost i celokupnost: "Srbi u Hrvatskoj", "Udruženje Srba iz Hrvatske", "Zbornik o Srbima u Hrvatskoj", "Srbi u Hrvatskoj u XVI veku" (zabrinjavajuće je što se taj termin upotrebljava kao naslov poglavlja u kapitalnoj i voluminoznoj „Istoriji Srpskog naroda“, tom III. Nepojmljivo je da sami srpski istoričari projektuju današnje hrvatstvo u vreme nepostojanja Hrvatske. Ostaje da su istoričari prihvatili mitske i fantastične konstrukcije o hrvatskoj državnosti iz vremena “narodnih vladara”. Takve mitove su čak odbacili i pojedini hrvatski istoričari.

Proučavanje hrvatske istorije zanemarivano je na istorijskim katedrama u Srbiji, naročito razdoblje do XIX veka. Poglavlja u udžbenicima, koja su se odnosila na istoriju Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, nisu dublje obrađivana, a među studentima se znalo da ne treba naročitu pažnju poklanjati ispitnim pitanjima vezanim za istoriju južnoslavenskih rimokatolika. Možemo pretpostaviti da je i  “revolucionarni” komunistički faktor nametnuo srpskim istoričarima da se u Srbiji mnogo ne tretiraju hrvatski “povijesni dometi”. Trebalo je jednostavno preuzeti “dostignuća” hrvatske istoriografije, kao bogomdana, bez naročitih kritičkih opservacija.

* * * * * * * * * * * * 

Narativ o velikosrpskoj hegemoniji potiče od stvaranja Vojne krajine

MITOLOŠKO PREUZIMANjE hrvatske povijesti, od strane najeminentnijih srpskih medievista (poznavaoci i istraživači srednjeg veka) prisutno je čak i u udženicima profesora dr Rade Mihaljdžića za VI  razred osnovne škole i II  razred gimnazije koji su izdati 1992. godine u vremenu tobožnje srpske obnove i izgradnje srpske državnosti.

Prema udžbeniku za VI razred osnovne škole Iliri su izjednačavani sa Šiptarima. Tzv. hrvatska ranofeudalna država, o kojoj ne govore nikakvi pouzdani istorijski izvori, obuhvatala je ogromnu teritoriju od Cetine do Istre i na severu do reke Drave. U udžbeniku se tvrdi da je takva Hrvatska ušla u državnu zajednicu sa Mađarima 1102, posle poraza na Gvozdu, i da je u okviru Mađarske sačuvala poseban autonoman položaj, o čemu ne govore istorijski izvori. Dakle, potpuno u maniru hrvatske mitomanske nekritičke istoriografije.

Režimski istoričari socijalističke Jugoslavije, iz čijih su se udžbenika obrazovali i srpski istoričari,  stvarali su čak predstavu o osvajačkom "velikosrpskom naletu" na posede tzv. "hrvatske vlastele" tokom XVI veka. Drastičan primer takve socrealističke istoriografske farse je "povjesna predstava" koju je u svojim radovima iznosio direktor Muzeja Srba u Hrvatskoj Fedor Moačanin. Tragično je što se kroz Moačaninove radove istoriografski obrazovao čak i srpski istoričarski podmladak na Beogradskom univerzitetu, npr. kroz poglavlje o stvaranju Vojne krajine u „Historiji naroda Jugoslavije“, koja je imala značaj osnovnog  udžbenika.

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

FEDOR MOAČANIN u radu „Periodizacija historije Vojne krajine“ na sledeći način opisuje dolazak Srba u austrijsku krajinu: "Koncem XVI i početkom XVII veka preseljavaju se u Hrvatsku (u kojim granicama je ta Hrvatska?-primedba autora teksta) mase bivših turskih krajišnika. To novodoseljeno stanovništvo uživalo je u Turskoj 'vlaška' prava. Ono se protivi u Hrvatskoj ekonomskoj i političkoj zavisnosti od hrvatskih feudalaca, iako su se većinom naselili na zemljišta koja su pripadala hrvatskim feudalcima. Vodeći spor s pojedinim feudalcima, krajišnici su otklanjali i vlast hrvatske feudalne države, jer je to bio jedini način da očuvaju zemljišta stečena okupacijom, protivno tadašnjem pravnom poretku. Tako, naseljenjem krajiških masa ne samo da feudalci gube dio svojih teritorija nego se i zemljišta, na kojem ti krajišnici sjede, izdvajaju u zaseban teritorij izuzet sasvim od banske i saborske vlasti. Kako hrvatski feudalci u isto vreme nastoje da uklone ili barem znatno smanje uticaj štajerskih, kranjskih i koruških staleža na Krajinu, kao vojnu instituciju, pružaju ti staleži krajišnicima krupnu pomoć u sporu oko zemljišta... Kombinovanom akcijom krajišnika i tih tzv. unutrašnje austrijskih staleža, hrvatski feudalci gube tokom ovog perioda bitku za Vojnu krajinu".

Moačanin je stvarno dobro odigrao ulogu branioca hrvatske "povijesne" baštine pred srpskim "primitivnim varvarskim okupatorima". On upotrebljava istorijski (istoriografski) neprihvatljive i netačne slogane kao npr: "hrvatski feudalci", "hrvatska feudalna država". Feudalci nemačkog, mađarskog, italijanskog porekla jednostavno se proglašavaju Hrvatima, a teritorija mađarske, odnosno austrijske države, hrvatskom. Očita je tendencija Moačaninovih radova da se istakne velikosrpska hegemonija (termin mnogo rabljen od Kominterninih, odnosno komunističkih ideologa) koja eto, ovakvim Moačaninovim svedočenjem, svoje dublje korenje vuče još od vremena stvaranja Vojne krajine u XV vijeku.

* * * * * * * * * * * * 

Nakaradno prepravljanje austrijskih popisa stanovništva

HRVATSKI ISTORIČAR  Jaroslav Šidak, inače Čeh, u svojim radovima služi se terminima "etnički teritorij hrvatskog naroda", "hrvatske zemlje" itd. Te tzv. hrvatske zemlje, preko Srema, dopiru čak do Zemuna, tj. do krajnjih austrijskih granica. Hrvatska granica je, dakle, delom poistovećena  sa austrijskom državnom granicom (Srem, Boka). Unutar Hrvatske Šidak smješta i teritoriju Vojne krajine tvrdeći da Hrvatskoj nikad nije osporeno pravo na posedovanje iste. Ali, Šidak upada u protivrečje sa samim sobom kad tvrdi da je ipak trebalo da prođu puna dva i po veka (do 1881, do ukidanja Vojne krajine) "dok je to pravo postalo zbiljom". Šidak dalje proizvoljno ističe da je Hrvatska, ma "koliko bila okljaštena i pritisnuta carskom vojnom silom", zadržala bitna obeležja svoje posebne državnosti! Vrlo smela tvrdnja za "uglednog" hrvatskog (ili bolje rečeno češkog) "povjesničara". U bitne elemente te fantomske hrvatske državnosti Šidak ubraja "pravno točno omeđenu teritoriju, svoje državljanstvo (indigenat), izvršnu i zakonodavnu vlast". Svoju tvrdnju o zakonodavnoj vlasti Šidak potvrđuje činjenicom da je car (kralj) 1636. godine sankcionisao 29 zakonskih "članaka" koje je Hrvatski sabor doneo od 1609. do 1639. Ipak na kraju,  Šidak sam umanjuje značaj te hrvatske državnosti, bolje rečeno geografsko-administrativne posebnosti, pa svu krivicu za umanjeni značaj hrvatske državnosti svaljuje na Ugarsku, jer "vjekovna povezanost  njezina (hrvatskog) političkog naroda (plemstva, koje istini za volju nikad nije bilo hrvatsko) s Ugarskom, nepovoljno se odražavala na spomenuta obilježja njezine državnosti". Šidak, upravo nerazumno, običnoj austrijskoj "cesarovini" daje sve atribute državnosti. Prema takvim nakaradnim državno-pravnim konstrukcijama, strogo centralizovana i jedinstvena Austrijska carevina trebalo bi da se zove konfederacija (savez država), jer bi se takva  državnost, po Šidakovom merilu, mogla pripisati i drugim austrijskim "cesarovinama" npr. Kraljevini Dalmaciji ili Kraljevini Slavoniji.

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

RIMOKATOLIČKI PISAC Josip Buturac u knjizi „Stanovništvo Požege i okolice 1700-1950“ iznosi teze da su Hrvati katolici nestali u dobrom broju iz Slavonije usled njihovog "vjerojatnog" prelaska na islam, pa su, kao takvi, 1687. godine prešli u Bosnu?!

Istu tezu "promiče" i Stjepan Pavičić. Međutim, kako ističe profesor dr Đorđe Stanković, proveravanjem ispisa hrvatskog istoričara Tadije Smičiklasa, iz arhiva Carske komore u Beču, posebno Hapšovog popisa stanovništva iz 1702. godine, ustanovljeno je da za 22 naselja požeške doline ne stoje konstatacije hrvatske istoriografije da su njihovi "prastanovnici bili vjerojatno Hrvati katolici koji su primili islam i posle oslobođenja Slavonije 1691. godine odselili u Bosnu". U Hapšovom popisu stanovništva precizno se navodi da su do dolaska Turaka (1537) to bila samo srpska naselja (semper inhabitant Sasciani graeci ritus). 

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

Profesor Stanković piše da je dr Josip Buturac, po duhu i obrazovanju jezuita, a po političkom ubeđenju pravaš i "ustaški djelatnik", kao istoriograf falsifikator i sledbenik Krunoslava Draganovića. U  brojnim radovima znatno je uticao na izgrađivanje istorijske svesti rimokatolika požeške doline, a kao posleratni (od 1945) dugogodišnji "arhivistički upravitelj" i poznavalac arhiva zagrebačke nadbiskupije u Arhivu Hrvatske, i na istorijsku i uopšte društvenu svest Hrvata. Kada u knjizi Katolička crkva u Slavoniji za turskog vladanja (Zagreb, 1970) govori o feudalnim vlastelinstvima u Slavoniji u XV i početkom XVI veka, pre dolaska Turaka, Buturac ne kaže da su to bili mađarski i nemački posedi, već čitalac stiče utisak da je to "hrvatska baština".

* * * * * * * * * * * * 

Prekršteni Srbi napuštaju običaje, ali slavu nikako

JEDAN OD RETKIH srpskih istoričara koji se u socijalističkom Brozovom vremenu (vremenu istoriografskih paralela, nivelisanja i izjednačavanja srpskog i hrvatskog istoricizma) usudio da progovori o hrvatskim istoriografskim falsifikatima bio je istoričar Jeremija Mitrović. Međutim, J. Mitrović je morao obazrivo da kritikuje hrvatske istoriografske falsifikate, s tim što je analizirao falsifikate nastale u istoriografskoj radionici mlađih hrvatskih istoričara. Stariju generaciju nedodirljivih istorigrafskih eminencija (F. Rački, F. Šišić, V. Novak, J. Šidak itd.) nije se usudio oštrije kritikovati. Zato je progovorio o novijim delima u kojima je "razrađen čitav sistem zaobilaženja pomena Srba na hrvatskoj državnoj teritoriji ili raznolikog nenaučnog prikazivanja njihove prošlosti".  Da bismo to pokazali – piše Mitrović – navešćemo nekoliko primera. Tako još u "Enciklopediji Jugoslavije"... nailazimo na neke članke u kojima je zaobiđeno srpsko ime u Hrvatskoj. U odrednici o Dubrovniku ističe se njegovo "slavensko zaleđe", govori se o "Hrvatima i drugim primorski Slavenima", ali ne i o Srbima. Dok se Hrvati pominju njihovim nacionalnim imenom, Srbi su utopljeni u Slavene... Još upadljivije zaobilaženje pomena Srba na tlu Hrvatske i Slavonije nailazimo u odrednici o unijatskoj crkvi. Da je i tu reč o Srbima može se samo naslutiti, jer umesto njihovog nacionalnog imena u tom članku srećemo se samo sa "kršćanima grčko-istočnog obreda"... Što se tiče knjige Mile Bogovića „Katolička crkva u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine“, Zagreb, 1982, smatramo da je već zabrinjavajuće njeno nenaučno zastranjivanje. U njoj se Srbi isključivo zovu Morlacima, progonstvo šizmatičkih Morlaka smatra se Božjom pravdom, a nadbiskup Zmajević je bio, po ovome piscu, nosilac ‹humanističke kulture!"

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

JEREMIJA MITROVIĆ u kritičkom prikazu knjige Nikše Stančića (Nacionalna ideologija preporodnog pokreta u Dalmaciji. Mihovil Pavlinović i njegov krug do 1869, Zagreb, 1980) ocenio je istu kao tendenciozno štivo koje je imalo zadatak da zatre i potisne srpsko ime u Dalmaciji. Kad pominje Srbe pored Hrvata, to je za Stančića "novi živalj iz turskog zaleđa", ili su to "doseljeni Vlasi-Morlaci" ili "Vlasi štokavci". S druge strane, J. Mitrović u svom prikazu ističe da je još početkom 18. veka zadarski nadbiskup Vićentije Zmajević prestao da zove Srbe "šizmaticima", "grko-katolicima", "Vlasima", "Morlacima" te se okomio na njih kao Srbe. Zmajevićev naslednik Matej Karaman postupio je na isti način s time što je otišao za nijansu dalje jer pominje i kategoriju Srba-katolika. Zato se J. Mitrović pita: "Ako Kačić zna da su Vlasi Srbi, ako to znaju i drugi hrvatski naučnici, onda nije jasno zašto se izbegava ovaj naziv.

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

Ako je sam Zmajević posvedočio, kao savremenik, da se Srbi prostiru od Ugarske do Albanije i Trakije, da oni znaju što je ‹srpska zemlja›, ako je on kao nadbiskup posvedočio da Srbi žive i u dijecezama Kotora, Makarske, Trogira, Šibenika, Skradina, Zadra, Nina i da je negde broj pravoslavnih ravan broju katolika, zašto se sada izbegava da se to kaže, da se objasni odakle i kada su Srbi tu došli, kako se i koliko njih pretopilo u katolike. Zašto da prećutkujemo da je zagrebački biskup Benko Vinković 1673. potvrdio da su Srbi (Vlasi) u Istri, Senjskoj biskupiji i Vinodolu primili katoličku veru i uzeli hrvatsko ime? Zašto ne reći da je splitski nadbiskup 1732. rešio: ‹Pravoslavni Srbi u Dalmaciji ne smeju biti pravoslavni nego latini ili unijati›. U isto vreme nastao je zvaničan izveštaj iz kojeg saznajemo da prekršteni Srbi napuštaju svoje običaje ali slavu nikako. Ni danas slava u Konavlima i dubrovačkoj župi, pa i severnije, nije zaboravljena". U mletačkim dokumentima s početka 18. veka u obaveznoj je upotrebi naziv Srbi (Serviani), popoli Serviani, lingua de Serviani, rito Serviano. Sinonim za taj naziv su termini Morlaci, Vlasi, Uskoci. Nadbiskup zadarski Vićentije Zmajević, kao i njegov naslednik Karaman, upravo upotrebljava nazive popoli Serviani, Morlaci Serviani...

* * * * * * * * * * * * 

RIMOKATOLICIZAM INSPIRATOR STVARANjA ISTORIJSKIH FALSIFIKATA

PATOLOŠKO ŠIRENjE HRVATSKOG IMENA

IZUZETNU doslednost kod zaobilaženja srpskog imena pokazao je rimokatolički istoričar, gospićki pop Mile Bogović. Za srpski narod Bogović upotrebljava vlastitu jezičku kovanicu - "kršćani bizantskog obreda", i pored toga što se u izvorima takav naziv ne upotrebljava. U izvorima se, pored naziva rito Serviano, koristi i naziv rito greco, rito orientale, religiosis Schismaticis.  Dakle, u pozadini Bogovićevog naučnog rada izražena je pravaška i frankovačka  tendencija da se koristi "moderniji" izraz "Bizant" i "bizantinci", koji s vremenom dobija pogrdan prizvuk po srpski narod i "dekadentnu" "balkansku" nekatoličku kulturu. Za Bogovića, nazivi Vlasi i Morlaci su sinonimi koje uopšte ne dovodi u vezu sa Srbima. Uobičajeni naziv Vlasi, za srpsko stanovništvo Dalmacije u razdoblju od 18. do 19. veka, Bogović isključivo veže za staroromansko stanovništvo koje je, kako on kaže, u "hrvatskim krajevima" bilo katoličko i na taj način "rano kroatizirano". Bogović u svojoj knjizi minimizira broj pripadnika "bizantskog obreda", kao i broj njihovih "obraćenika" u rimokatolicizam, istakavši da je "narod, koji je kao pravoslavni došao u 17. i 18. stoljeću na područje Mletačke republike, ostao, uz neka kolebanja i neizvesnosti, pravoslavni sve do konca Dubrovačke republike".

Hrvatska istoričarka dr Nada Klaić je u pojedinim raspravama, člancima i kritikama, objavljenim u časopisima koji nisu pobuđivali širu medijsku pažnju hrvatskih nacionalnih mitomana i megalomana, žestoko kritikovala istoričare (npr. fra Dominka Mandića) koji su patološki širili hrvatsko ime i u svemu na Balkanu, naročito ako je rimokatoličko, videli hrvatstvo i Hrvatsku.

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

MEĐUTIM, U STUDIJAMA i monografijama, koje su mogle biti na udaru komunističko-velikohrvatskih političkih krugova i šire savremene hrvatske i jugoslovenske javnosti, u dobroj meri nestaje Klaićkin početni uzoran kritički zamah iz ranijih vremena, pa čak i ona sama počinje da se služi istoriografskim konstrukcijama koje je ranije kritikovala. Tako na primer kada piše o društvenim previranjima i bunama u Hrvatskoj u XVI i XVII veku, ona poistovećuje "slovine" (Slavene) sa Hrvatima,  kao što je to radio i od nje kritikovani fra Dominik Mandić. Kako god širi hrvatsko ime, na isti način briše i potiskuje srpsko, pa je takav metod rada uvlači u krug hrvatskih istoričara koji su poistovećivali slovensko i ilirsko ime sa hrvatskim i na taj način širili pojam hrvatstva.

U knjizi o bunama u Hrvatskoj u XVI i XVII stoleću, Nada Klaić srpsko ime uopšte ne pominje već isključivo upotrebljava naziv "Vlasi" i to ne u funkciji  homogenog narodnog ili etničkog pojma, već kao nekakav staleški, narodnosni i verski konglomerat. Za N. Klaić, Vlasi su "one skupine novog stanovništva koje preuzimaju vojničku službu", pa je naziv Vlah sinonim za vojnika. Pošto su kao vojnici uživali određene povlastice, u "vlašku zajednicu", po N. Klaić, uključivali su  se i civili različitog narodnosnog i verskog porekla. Takvom analizom pojma "Vlah" N. Klaić negira istovetnost srpskog imena sa vlaškim (u novovekovnom razdoblju), pa takvim načinom razmišljanja eliminiše srpsko vekovno bitisanje na prostorima Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Istre i Vojne krajine. Ipak Klaićka nije mogla da previdi veliku masu "pravoslavnih Vlaha" (Srba) na prostorima Hrvatske, Slavonije i Vojne krajine, pa tu pojavu tumači sledećim uzrocima:

"Međutim, kako je većina Vlaha, koji u početku 17. stoleća prelaze na teritorij Slavonske krajine, pravoslavne vjere i kako od početka s njima sele u ‹kršćanstvo› i njihovi crkveni poglavari, te stoga dobivaju i svoju crkvenu organizaciju - to je poznata episkopija u Marči - to se od tog vremena upotreba naziva Vlah sve više sužava, i od širokog pojma stranca, uopće, počinje se upotrebljavati sve više za vojnike pravoslavne vjeroispovjesti“. Budući da to vlaško stanovništvo dolazi ponajviše iz pograničnog turskog teritorija, iz pakračkog i crničkog sandžakata, a ne iz Stare Srbije, ono se po Klaićki u izvorima 17. st. nikada ne naziva Srbima.

* * * * * * * * * * * * 

Veliko unijaćenje na samom kraju sedamnaestog veka

POJAM VLAHA će se  menjati od tridesetih godina 17. veka, tvrdi  Nada Klaić, pa zaključuje: "S namjerom da budu što jači u svojoj borbi protiv svojih zapovjednika, Vlasi zahtjevaju da se Statuta (Valahorum, „Vlaški statuti“), koja tada dobijaju, prošire i na Predavce i Slovine (Hrvate), te ‹vlaška zajednica› uključuje otad i katoličko stanovništvo, odnosno starosedeoce. Zato od 1630. ponovno svi Vlasi nisu pravoslavni, ali su svi uključeni, kako spomenusmo, u vlaške tj. vojničke povlastice".  Vidimo da "katoličke Vlahe" Nada Klaić tretira kao stanovništvo koje je spojeno sa pravoslavnim Vlasima, kao novi strani element. Ona ne pominje mogućnost da su ti Vlasi-katolici misionarskom (prozelitskom) rimokatoličkom aktivnošću mogli otpasti od srpskog ("vlaškog") pravoslavnog jezgra. Za ove svoje teze N. Klaić, što je najvažnije, ne navodi nikakve izvorne podatke.

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

U knjizi J.H. barona Bartenštajna, „O rasejanom ilirsko-rascijanskom narodu“ (Novi Sad, 1866), pojmovi Rajci, Rascijani, Grci, Unijati i Neunijati, Vlasi, Ruteni tretiraju se kao sinonimi ili istoznačne reči. Priređivač Bartenštajnove knjige, akademik Slavko Gavrilović, naziv  Kroati - Hrvati, koji se pominje u  tekstu knjige,  označava kao naziv za Srbe-krajišnike u XVI i XVII veku. Taj naziv su dobili  oni Srbi koji su živeli  na području geografske Banske Hrvatske.  Sam Bartnštajn pominje graničare-krajišnike koje već onda po običaju nazivahu Kroatima. Bartenštajn pominje i kategoriju Hrvata unijata i neunijata. Pošto su unijati mogli biti samo Srbi ili pripadnici nekog drugog pravoslavnog naroda, proizlazi da su unijati i neunijati Hrvati u stvari Srbi katolici i Srbi pravoslavni.

PREVODILC TE KNjIGE, Aleksandar Sandić, na sledeći način je objasnio istoznačnost tih imena: "Čitaoci će pak i sami iz čitanja videti da se kod prvih pet imena niko drugi ne razumeva nego samo Srbi i srpski narod, a tako će se i reći: Iliri i ilirski najbolje zameniti sa pridevom pravoslavni. Ime Vlah, gde god dolazi u varaždinskom i gornje-karlovačkom generalatu, zamenjuje ga takođe ime Srbin. Drugo je pak sa onih 85.000 'vlaških' porodica u Erdelju i sa Rutenima. (Rušnjacima, koji su se posle gotovo svi pounijatili), na koje se srpske privilegije nikad nisu prostirale, makar što ih Bartenštajn sve đuture broji u 'ilirski' narod; nego su posle i jedni i drugi, kad im se mitropolit Atanasije 1698. pounijati, ostavši bez svoje crkvene poglavice, i stajavši neko vreme pod kalvinskim crkvenim starešinom podložen srpskoj hijerarhiji ovde u Austriji...".

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

Austrijske vlasti su dosledno izbegavale da Srbe nazivaju njihovim narodnim imenom pa su upotrebljavale, kako navodi sveštenik Vaso Banović, imena prebjezi, uskoci, Vlasi, martolozi. Sem toga, zabranjivali su im isticanje i njegovanje narodnih običaja, pevanje narodnih pesama o propasti srpskog carstva, o drugim značajnim bitkama i istaknutim junacima.

* * * * * * * * * * * * 

Zatamnjenje srpske istorije počinje sa stvaranjem Jugoslavije

SRBI U RASEJANjU, u drugoj polovini prošlog veka, imali su privilegiju slobodnijeg pisanja, nesputanog intelektualnog stvaranja, ali su zato bili hendikepirani zbog nedostatka jugoslovenske arhivske građe i adekvatne literature. Srpstvo se u emigraciji moglo slobodnije izučavati i istoriografski obrađivati. Zato su nam od važnosti radovi srpskih istoričara emigranata, koji nisu bili opterećeni komunističkim jugoslovenstvom po konceptu "bratstva i jedinstva". Osnovni cilj tog jugoslovenstva bio je, preko proklamovanog federalizma, od srpstva otkidati nacionalne i teritorijalne delove i uklapao ih u nove državne i nacionalne tvorevine po Kominterninom modelu. Istoriografija je morala da služi tom partijskom zadatku i zato su pojedini srpski istoričari  pisali isključivo u kategorijama veličanja nesrpskih naroda i osude "velikosrpske hegemonije".

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

Svetao primer istoričara koji je nastojao da  rehabilituje srpsku zatomnjenu istoriju (koja je zatirana od 1918) je pravni istoričar u emigraciji dr Lazo M. Kostić. On posebno skreće pažnju istraživačima da literaturu traže u vremenu od pre 1918. godine, zato što se "docnije smatralo za nacionalni greh, ili bar nacionalnu nekorektnost, iznositi neke argumente koji ne bi bili integralno jugoslovenski". (U socijalističkoj Jugoslaviji takva radnja se kvalifikovala kao  politički kriminal). U razdoblju Kraljevine Jugoslavije L. Kostić je bio profesor ustavnog i administrativnog prava, da bi u emigraciji postao i plodan pisac istoriografskih i politikoloških studija, rasprava, članaka i priloga.

LAZO M. KOSTIĆ u "studiji" Sporne teritorije Srba i Hrvata, navodi istoriografske falsifikate koji su bili u funkciji širenja pojma hrvatstva. Rad se odnosi na tri pokrajine (Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju) tj. na tzv. "Trojednicu", odnosnu Socijalističku Republiku Hrvatsku. Lazo Kostić zaključuje, uz navođenje mnoštva dokumentarnih svedočanstava, da se narodnost hrvatska stvarala i širila tokom XIX veka.

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

Pisac je knjizi namenio svrhu da pokaže neprirodan porast hrvatskog naroda kao plod prinudne asimilacije, prozelitizma i inkvizicije, kao plod zločina i stalne opasnosti koja Srbima zatiranjem preti. Zato posebno ističe: "Videće se koliko je hrvatski narod neprirodno sazdan, sastavljen mahom od strane 'natruhe', koliko je lažnog i u njegovoj istoriji i u njegovom biću, kolika je opasnost zajedničkog života s njima! Videće se kako kako im je sve sazdano na laži i u prošlosti". Naciji u stvaranju bilo je neophodno, počevši od sredine XIX veka, da napadno i neukusno ističe svoju mitološku hiljadugodišnju državnost i fantomsko državno pravo. O tome Kostić kaže: "U kulturnim i civilizovanim državama sveta svaki je pojedinac zaštićen pravnim poretkom zato što je čovek, a svaki kolektiv (nacionalni, verski itd.) zato što on takođe postoji u svetu stvarnosti. Kod Hrvata toga nema. Oni ne poštuju nikog do sebe, i za svaki svoj postupak konstruišu neka nebulozna prava. Nije uzalud rečeno da je to narod koji je najviše na svetu imao stranaka pod imenom `prava`".

* * * * * * * * * * * * 

Razbijanje stereotipa nastalih u radionicama katoličkih redovnika

ISTORIJA JUGOSLAVIJE (Beograd 1972), kolektivno delo srpskih istoričara (Ivan Božić, Milorad  Ekmečić, Vladimir Dedijer), svojim tezamama i istraživačkim rezultatima u određenoj meri odudara od integralno jugoslovenskih konstrukcija istoričara monarhističke Jugoslavije i socrealističke istoriografije paralela, istorijskih nacionalnih ključeva, terazijskog vrednovanja i doziranja nacionalnih istorija. Knjiga je zato doživela žestoke kritike koje su se odlikovale ideološkom isključivošću programiranih komunističkih cenzora. Autori su napadani u ime "viših nacionalnih interesa", a sam metod kritike označavan "naprednim", "klasnim". Autorima je zamerano što su u ime naučnosti odbacili princip simetrije u istoriji i nejednaki prostor posvetili "jugoslovenskim nacijama". Knjiga je dobila epitet velikosrpskog projekta, jer je Partija procenila da je istorija srpskog naroda dobila dominantno mesto u odnosu na ostale narode.

Studije „Izazov nove istorije“ (u dve knjige izdate 1992. i 1994)  profesora beogradskog Filozofskog fakulteta dr Đorđa Stankovića, u kojima autor pažnju posvećuje rimokatolicizmu kao uzročniku stvaranja međuverske (a time i međunacionalne) netrpeljivosti, kao tvorcu i utemeljitelju hrvatstva preko prozelitskih akcija i naročito preko stvaranja hrvatskih "povijesnih" falsifikata. Stanković je upravo faktografskom utemeljenošću svojih iskaza razbio brojne istoriografske stereotipe i mitove koji su nastali u radionici rimokatoličkih redovnika i svetovnog sveštenstva. Dominantno mesto u Stankovićevoj knjizi, tom II, zauzima mikrostudija "Egzodus Srba Zlatne doline", u kojoj dominira rimokatolički faktor kao ključni uzročnik narodnosnog zatiranja slavonskih Srba požeške kotline. Stanković pobija tvrdnje hrvatske istoriografije o isključivom hrvatstvu tog teritorija, sa činjenično zasnovanim dokazima o malobrojnosti rimokatolika pre Velikog bečkog rata (1683-1699). Dolazak jezuita 1698. godine u Požegu stvara embrion rimokatolicizma, koji s vremenom rađa hrvatstvo. Nastanak hrvatstva Đorđe Stanković veže uz rimokatolicizam, pa zato ističe "hrvatovanje sa izrazito klerikalnim obeležjima“.

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

MITOLOŠKO HRVATSTVO nije specifikum samo istorijske nauke. Ono je utemeljeno u humanističkim naukama i kulturnim oblastima (u arheologiji, filozofiji, sociologiji, politikologiji, istoriji muzike, lingvistici, književnosti,  istoriji drame, slikarstvu, vajarstvu... "Otac starohrvatske arheologije", fra Lujo Marun (Skradin, 1857 - Knin, 1939), i don Frane Bulić (1846-1934),  potpuno su proizvoljno koristeći kamene natpise i ostatke raznovrsne materijalne kulture (rimske, vizantijske i romaničke), u stvari, stvarali hrvatsku srednjovekovnu povijest. Kao župni pomoćnik u Drnišu (1885), Marun je vršio prva iskopavanja u Gracu, na Petrovcu i Ceceli, jer je pretpostavljao da je na tom području ubijen legendarni hrvatski kralj Zvonimir. Godine 1885. fra Stjepan Zlatović nastojao je da franjevačka provincijska uprava imenuje fra Luju Maruna župnikom Knina. Fra L. Marun je naknadno priznao da mu je Zlatović stavio kao posebni zavjet istraživanje hrvatskih starina u kninskoj okolici. Godine 1886. počeo je Marun iskopavanja u selu Biskupija kod Knina, jer je konačno zaključio da je na tom mestu ubijen kralj Zvonimir.

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

Sa takvim Marunovim arheološkim opredeljenjem počelo je stvaranje hrvatskog nacionalnog hodočasnog svetilišta u Biskupiji. Pronađeni arheološki predmeti poslužili su Marunu kao osnovni fond za Prvi muzej hrvatskih spomenika koji je on otvorio u Kninu 1893. godine. Pored njega i don Frane Bulić je dobio pragmatični zadatak da u Dalmaciji, nepouzdanim arheološkim istorijskim podacima, "dokaže" rasprostranjenost starohrvatskih spomenika i, na taj način, prikaže dominaciju rimokatolika (Hrvata) u srpskom dalmatinskom zaleđu. 

* * * * * * * * * * * * 

KATOLIČKI REDOVNICI STVARAJU NACIONALNO HODOČASNO SVETILIŠTE U KNINU

UTEMELjENjE HRVATSTVA NA ISKONSKOM SRPSKOM DALMATINSKOM PROSTORU

HRVATSKI arheolozi-sveštenici (franjevci i dominikanci) dali su presudan doprinos utemeljenju hrvatstva na iskonskom srpskom dalmatinskom prostoru. Arheološko ranoromaničko  nalazište u Biskupiji kod Knina postaje zavetno sedište posvećeno Majci Božjoj Mariji - "kraljici Hrvata". Romaničke natpise i skulpture, sa elementima vizantijskog načina prikazivanja Bogorodice, franjevački arheolozi bez mnogo ubedljivih argumenata pretvaraju u hrvatske. Sam arheolog amater  J.A.Soldo kaže da pronađeni predmeti pripadaju raznim kulturama, ali takva konstatacija ne smeta mu da kao hrvatski nacionalni romantičar zaključi: "Izradba tih radova (predmeta) je dobra, tako da pokazuje istančan ukus hrvatskog čovjeka u vremenu cvata kulture u Biskupiji". Kada opisuje "tranzenu" (ogradu), pronađenu u Biskupiji, A. S. Soldo je pun proizvoljnosti: "U donjem dijelu je golobradi svetac s tonzurom, a mogao bi biti Mihovil, jer je iznad njega upisano ML. S druge strane je sačuvan gotovo cijeli lik ratnika ili bolje(!) hrvatskog dostojanstvenika oboružanog velikim mačem".  

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

"Pet pronađenih crkava" (u stvari postoje ostaci šest) na uskom prostoru Biskupije, i opatijska crkva ispod "hrvatskog kraljevskog grada Knina", prema tumačenju J.A. Solde, "svjedoče o dubokom vjerskom zanosu starih Hrvata u vrijeme Petra Krešimira IV i, još više, kralja Zvonimira". Stvarno su to vrlo "egzaktni" naučni arheološki podaci i, što je naročito komično, jedini, takvi kakvi su, koji su upotrebljeni kod stvaranja mitološke predstave o hrvatstvu Kninske krajine i Knina kao "hrvatskog kraljevskog grada". Nije nam jasno na osnovu kakvih elemenata je stvorena hipoteza da je npr.  "hrvatski dostojanstvenik" iz Biskupije (XI vek) stvarno hrvatski kada uz takav arheološki fragment ne postoji nikakav natpis u kamenu. Hrvatski arheolozi nam, takođe, ne objašnjavaju koji su to prepoznatljivi "hrvatski ornamenti" koji otkrivaju hrvatsko poreklo određenog arheološkog materijala.

TAKO, SLEDEĆIM REČIMA. J.A.Soldo rekonstruiše starohrvatsku državnost: "Iz zemlje su izišle dvije ploče ambona, ukrašene mrežastim pleterom, a natpisima Svetoslava i Držislava ‹velikog kneza›. Drugi natpis DUX GLO(riosus) ubrzo je pronađen u Biskupiji.

Ti su nalazi bili pravi početak hrvatske srednjovekovne arheologije. Oni su, s kasnije pronađenim natpisom u Uzdolju nedaleko Biskupije koji je dao izraditi knez Muncimir, pokazali da je taj kraj bio jedan od središta starohrvatske države". Bez pomena hrvatskog imena, u tim vremenima, arhelozi- sveštenici proglašavaju "slovinske" srpske knezove za hrvatske.

Ideja o gradnji spomen-crkve u Biskupiji nikla je iz verskih ali, u većoj meri, i iz velikohrvatskih nacionalnih pobuda. Takvu ideju pokrenuo je čazmanski kanonik Matija Stepinac (stric poznatijeg Alojzija) napisom u "Katoličkom listu" iz 1904. godine. Tu ističe kako bi bilo "spasonosno" kad bi se na mestu gde je "vjerovatno" ubijen kralj Zvonimir, "prilozima sveg hrvatskog katoličkog naroda" sagradila pristojna crkva. "Time bi se", kako je mislio M. Stepinac, "dala zadovoljština Bogu" za tobožnje ubistvo kralja Zvonimira i otklonio "neblagoslov što vjerojatno na nama leži". ) Fra Petar Baćić govorio je 30-ih godina sjemeništarcima u sinjskoj franjevačkoj gimnaziji o Zvonimirovoj kobi u Biskupiji i o njezinim posledicama za hrvatski narod koji, proklet od Zvonimira, neće nikada imati vladara svoje krvi. Zato je gradnja spomen-crkve u Biskupiji postala pitanje skidanja božjeg prokletstva sa hrvatskog naroda. O Biskupiji se počelo govoriti da je pod sobom čuvala "svjedočanstva sjajnog uspona hrvatskog kraljevstva". Ona je postala "ne samo svjedočanstvo kulture i vjere, simbol suradnje kraljeva, svećenika i naroda, nego, i s kraljevskim gradom Kninom, sjajno svjedočanstvo jakosti srednjovekovne hrvatske države".

* * * * * * * * * * * * 

Dvorski vajar Karađorđevića podupire hrvatski romantizam

DONATORSKA AKTIVNOSTi umetnička angažovanost vajara Ivana Meštrovića, vezana za podizanje Zvonimirove spomen-crkve u Biskupiji 1938. godine, otkriva nam njegovu u javnosti dosta potisnutu  privrženost rimokatolicizmu i hrvatstvu. Naime, Meštrović je u razdoblju Kraljevine Jugoslavije od naivnog Beograda predstavljan velikim Jugoslovenom, dvorskim vajarom dinastije Karađorđević, koji je u prvim decenijama XX veka bio pristalica hrvatsko-srpske koalicije i član Jugoslovenskog odbora, te čak stvarao dela vezana za srpski junački kosovski ciklus. Međutim, Meštrovićev nacionalno-romantičarski starohrvatski ciklus, uz koji su vezani vajarski motivi rimokatoličke tematike, dominira u njegovom stvaralačkom opusu, pogotovo u razdoblju između dva svetska rata. Izraženi hrvatski nacionalni romantizam očituje se u delima "Domagojevi strijelci" (1917), "Grgur Ninski" (1929), "Povijest Hrvata" (1932), "Petar Berislavić" (1933) ... S druge strane, naglašen verski moment i njegovo izraženo rimokatoličko opredeljenje, vidljivi su u brojnim radovima sakralne tematike ("Magdalena pod križem", "Bogorodica s djecom", "Evanđelist Ivan", "Evanđelist Luka", skulpturalni ukras Crkve sv. Marko u Zagrebu, "Pieta", "Polaganje u grob" itd). Meštrović je određen broj radova posvetio crkvenim velikodostojnicima (npr. Štrosmajeru) i istaknutim redovnicima (jezuiti-naučniku Ruđeru Boškoviću). U papinskom Ilirskom (koji je danas pod hrvatskim imenom) Zavodu sv. Jeronima preovlađuju skulpture Ivana Meštrovića ("Sv. Jeronim", 1942; "Siksto V", 1942; "Pio XII", 1942). ) Dok su Meštrovićevi kipovi srpskih junaka iz kosovskog ciklusa samo u vidu poprsja ili torzovanih bista (bez ruku i nogu), njegovi rimokatolički sveci ili hrvatski velikani izvajani su u celini obličja.

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

TRIDESETIH GODINA ovog veka Meštrović je bio naročito aktivan po pitanju izgradnje zgrade Muzeja hrvatskih povijesnih starina u Kninu. Daleke 1911. godine on je dao fra Luji Marunu ponudu za izradu nacrta Muzeja u kninskoj tvrđavi. Meštrović se zanosio idejom da na Lopuškoj glavici u Biskupiji podigne hram "s brojnim kipovima iz hrvatske povijesti". Tako se rodila ideja da se u srpskoj Biskupiji ) podigne hrvatsko versko i "povijesno" Gospino svetilište posvećeno kralju Zvonimiru.  (I sam J. A.Soldo piše da se "Franjevci nisu željeli upustiti u velebni, a i skupi poduhvat, neprimjeren sredini s malim brojem katolika; tih godina bilo je tridesetak obitelji".)

Najzaslužniji za podizanje spomen-crkve “Naša Gospa“ u Biskupiji bio je vajar Ivan Meštrović, koji je, uz najveću novčanu pomoć (sa prijateljima dao 200.000 dinara ili 45% vrednosti spomen-crkve), besplatno napravio nacrt crkve, likovne radove i statue "Naše Gospe". Meštrovićeva "Gospa" (Bogorodica) odevena je u stilizovanu srpsku kninsko-drnišku nošnju s velikim rupcem oko glave. Po rečima J.A. Solde, kip "Naše Gospe" stilski je blizak Meštrovićevoj "Povijesti Hrvata" i predstavlja ženu iz sela Petrova Polja. ) Naslikani likovi seljaka, koji se mole Bogu, obučeni su u narodnu nošnju dalmatinskih Srba. Posebno je apsurdno da se sva ta srpska etnološka znamenja koriste za oživljavanje predstave iz legendarnih "starohrvatskih vremena". Zvonimirov lik podseća na hajdučke i uskočke junake iz srpskih epskih pesama, dok mu odeća, s elementima dalmatinske srpske nošnje, daje izgled kotarskih srpskih junaka.

Ivan Meštrović, zbog bolesti  nije prisustvovao proslavi otvorenja spomen-crkve „Naša Gospa“ ali je  zato je skupu poslao poslanicu koja je bila sva u duhu hrvatske "povijesne" romantike iz Zvonimirovih vremena i verske odanosti "Bogu i majci Božjoj - Kraljici Hrvata koja je sačuvala lozu hrvatsku".

* * * * * * * * * * * * 

Uticaj radikalnog katolicizma na kulturni život Dubrovnika 

PRILOG "proučavanju" starohrvatske "povijesti" dao je i predsednik Republike Hrvatske (inače doktor istorijskih nauka) Franjo Tuđman, koji se u potpunosti uklapa u fantastično snoviđenje arheologa-redovnika. On proglašava Knin starim hrvatskim gradom koji je posle "Oluje" (1995. godina) postao čist kao u vreme kralja Zvonimira. "Olujom" su postignuti "povijesni rezultati", jer je Knin "vraćen u naručje majke Hrvatske". Uz to je starinu hrvatstva izjednačio sa starinom amebe tvrdeći da je Hrvatska "već XIV stoljeća dio srednje Evrope" i to potkrepio tvrdnjama o hrvatskoj kulturi koja je starija od kultura mnogih evropskih naroda. Hrvatska je, po Tuđmanu, imala pisce (!) koji su pisali i bili prevođeni na druge jezike i pre Šekspira i Molijera.

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

Na oblikovanje istorijske svesti Hrvata naročito je uticala kulturna elita koja je popularisala i  usvajala vrednosti književnih dela koja su svojim sadržajem izvirala iz "radikalnog katolicizma". (U delima savremenih hrvatskih književnika i književnih istoričara Dubrovnik je predstavljan kao staro hrvatsko kulturno središte, iako on u razdoblju od XVI do XIX veka nije imao nikakvo hrvatsko narodnosno obeležje.) U to vreme Dubrovnik je bio rimokatolički grad mešane latinsko-srpske kulture, sa dominacijom romanskih kulturnih elemenata. Katoličanstvo, pa potom i hrvatstvo Dubrovnika, zahvaljujući intenzivnoj vekovnoj aktivnosti franjevaca i jezuita, naročito u razdoblju tzv. "katoličke obnove" (protivreformacije), uspešno je ukorenjeno u savremeni Dubrovnik. Naročito se osećao uticaj isusovaca na kulturni i politički život Dubrovnika. Brojni dubrovački književnici, naučnici i mislioci imali su potpuno versko obrazovanje i pripadali su monaškom ili svetovnom sveštenstvu kao npr. srpski književnici Marin i Džore Držić, Jakov Bona-Bunić, filozof i fizičar Ruđer Bošković, filozof Nikola Gučetić (1549-1610) i drugi. U pobožnim stihovima Pažanina, isusovca Bartola Kašića, oseća se Dubrovnik, grad u kojem je aktivni radnik "katoličke obnove" dugo boravio. Dubrovačkom književnošću nadahnjivao se i bosanski franjevac Matija Divković (1563-1631). Dubrovački pesnik, Srbin katolik Ignjat Đurđević (1675-1737), stupio je u Rimu 1698. godine u isusovački red, da bi, po povratku u Dubrovnik 1705, pristupio  benediktincima.

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

Refleksije današnjeg hrvatstva u daleku prošlost intenzivno su prenosili hrvatski građanski i klerikalni političari, a naročito  hrvatski književnici i književni istoričari. U govoru koji je održao u Dubrovniku 2. februara 1926. Stjepan Radić je o srpstvu Dubrovnika izrekao niz negativnih određenja: "Ovaj divni Dubrovnik rodio je jednu čudnu četu gospode, koja je u onoj reakcionarnoj Austriji Talijanima žrtvovala ovaj divni naš govor i jezik. Tih je bilo pola procenta!, i svi su oni bili gospodari. Oni su pošli ravno u Beograd preko Hrvatske i protiv Hrvatske. Tako je nastalo katoličko srpstvo Dubrovnika" (Politika, 3.II 1926).

* * * * * * * * * * * * 

Miloš Obilić i Kraljević Marko osvanuli među Hrvatima

MARIN FRANIČEVIĆ je pripisao dubrovačkom pesniku Mavru Vetranoviću (1482-1576) da se on obraća "slavnim Hrvatima, braniocima Klisa", iako je nepobitna istorijska činjenica da su u Klisu živeli i Klis branili uskoci - pravoslavni Srbi, koji posle pada grada, 1537. godine, prelaze u Senj, i,  vremenom, prozelitskim činom postaju unijati nastanjeni u Žumberku. Na sličan način, poraz mađarske vojske na Krbavskom polju 1493, koju je vodio mađarski ban Emerik Derenčin, M. Franičević, preko stihova Vetranovića, interpretira kao "hrvatsku slavu". )

Junake kosovskog, hajdučkog i uskočkog epskog ciklusa, hrvatski književni teoretičari, naročito oni monaškog franjevačkog porekla, znali su pripisati hrvatskoj junačkoj epici. Kotarski i senjski srpski uskoci i epski junaci (Stojan Janković, Vuk Mandušić, Ilija Smiljanić, Komljen barjaktar, Tadija Senjanin, Ivan Senjanin, Uskok Radojica) nasilno su uklapani u hrvatske epske pesme i nosili hrvatsko narodnosno ime. Klerikalac Dragutin Nežić  proglasio je Senj "središtem najljepšeg ciklusa hrvatske narodne epike iz doba turskih ratova". Zato i grad pravoslavnih uskoka proglašava "najhrvatskijim hrvatskim gradom". Za Iliju Smiljanića se obično govorilo da je sin hrvatskog junaka Petra Smiljanića i da je bio harambaša hrvatskih uskoka. Pesma o Smiljanićima ("Smiljaniću, Smiljaniću pokislo ti perje") u savremenoj hrvatskoj verziji tretira se kao stara katolička dalmatinska (hrvatska) pesma.

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

PREVIĐA SE PODATAK da su Smiljanići bili poreklom sa srpske Udbine u Lici. Vuk Mandušić je takođe predstavljan kao hrvatski junak i odbacivano je njegovo srpsko poreklo. Franjevačka svehrvatska nacionalna propaganda predstavljala je srpske muslimanske ("turske") junake Budalinu Talu, braću Hrnjice i Mustajbega Ličkog, kao "junake hrvatskih muslimanskih narodnih pesama".  Slično su radili i svetovni hrvatski književni istoričari. Rafo Bogišić je, na primer, isticao da se "pored franjevačke katoličke književnosti, i neovisno od nje, javlja u Bosni krajem 16. st, a obilnije u 17. stoleću, i druga jedna književnost na hrvatskom jeziku: književnost bosanskih muslimana pisana arapskim pismom. Nazivamo je 'aljamiado poezija' prema arapskoj riječi 'alaxamije', koja znači strani, nearapski, "Hrvat muslimanske vere", "obzoraš" Muhamed Haxijahić piše o počecima hrvatskog muslimanskog pjesništva i o "Hrvatskoj muslimanskoj književnosti prije 1878. godine".

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

Dalmatinski „Srpski glas“ bio je naročito ogorčen kada je Matica hrvatska 1897. i 1898. godine pod hrvatskim imenom objavila dve knjige srpskih narodnih pesama o Kraljeviću Marku, Milošu Obiliću i drugim srpskim junacima. Sličan falsifikat Matica je napravila i 1888. objavivši „Iskrice“ Nikole Tomazea. U ovom izdanju srpsko ilirsko ime je zamenjeno hrvatskim. „Srpski glas“ je ovaj postupak oštro osudio i pomenuo izdanje „Iskrice“ u kome je Tomazeo ilirsko ime zamenio srpskim. Tomazeova srpska osećanja dokazivala su njegova dela: iako je pod ilirskim nazivom objavio pesme o Kosovu i Kraljeviću Marku, on je naglašavao da su to srpske pesme. „Srpski glas“ je citirao i odlomak iz Tomazeovog rečnika Nuovo dizionario della lingua italianau kome je pod odrednicom "serbico" pisalo: "Srpski jezik nije dijalekt, nego je jedan od četiri slavenska jezika; milozvučniji je od poljskog i češkog, jezgrovitiji je od ruskog; srpske pesme mogu se uporediti sa najljepšim pjesmama bilo kog naroda. Govor Bosne i Hercegovine i planinske Dalmacije govor je srpski; hrvatski je dijalekat, kao i rasa, jedna degeneracija".

* * * * * * * * * * * * 

OSTVARENjE VELIKOHRVATSKIH PRETENZIJA PREKO KRAĐE SRPSKE EPIKE 

NASILNO POHRVAĆIVANjE JUNAČKIH NARODNIH PESAMA

U SVRHE stvaranja hrvatske junačke epske književnosti, u Zagrebu se od 1896. počinje objavljivati zbornik  „Hrvatske narodne pjesme“. Do 1939. godine objavljeno je ukupno osam tomova. Krajem XIX i početkom XX veka franjevci u Bosni i Dalmaciji počinju da promovišu i ističu "hrvatske guslare" i "hrvatske junačke pjesme". Franjevac Silvestar Kutleša iz Imotskog čak je 1939. godine objavio junačke narodne (hrvatske) pesme iz Imotske krajine.“Hrvatska revija“ 1940. godine takođe objavljuje junačke narodne pjesme iz Imotske krajine podvodeći ih pod hrvatske narodne pjesme. Dr Mate Ujević objavio je u Zagrebu 1938. godine „Hrvatsku narodnu pjesmaricu“. Novi impuls pohrvaćivanju srpskih epskih narodnih pesama dala je 1964. godine Matica hrvatska objavljivanjem „Narodnih epskih pjesama“ (u dva toma!) koje su izašle u okviru višetomne edicije "Pet stoljeća hrvatske književnosti". U predgovoru Olinko Deroko ističe da slava "naše" (hrvatske) epske poezije započinje sa "Asanaginicom te nekim Kačićevim pjesmama za koje je Talijan Fortis mislio da su narodne... Prvi poznati zapis naših (hrvatskih) epskih narodnih pjesama nastao je u 17. stoljeću, a načinio ga je hrvatski velikaš i urotnik Petar Zrinjski". (Zrinjski je zapravo bio mađarskog porijekla -“Zrinji“). Među hrvatske epske pesme uredništvo Matice hrvatske uvrstilo je pesme srpskog junačkog epskog ciklusa koje pevaju o međusobnoj  borbi srpskih uskoka i hajduka sa muslimanskim junacima. Tipičan primer takvog epskog sadržaja je pesma "Pisma od Nuke barjaktara" u kojoj se pominju srpski junaci iz Ravnih Kotara (devet Vučkovića, Ilija Žarković i drugi) koji se sukobljavaju sa turskim ratnicima. "Danak u krvi" postaje "potresni prizor" vezan isključivo, ako se izuzme "španjolska narodna romansa", za hrvatsku epsku poeziju. ) Ne pominje se nikakav hrvatski epski lik, ali zato "Matičino" uredništvo, u pravaškom i endehazijskom maniru, pod Hrvate nasilno podvodi i srpske junake islamske vere (muslimane).

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

POKATOLIČENI SRPSKI guslari iz Imotske krajine, srpskog prezimena a katoličkog imena (Mate Galić, Ivan Kutleša, Mijo Škoro, Ante Lončar, Ivan Marić, Ivan Vučković) odjednom, prema franjevačkoj epskoj verziji, "pjevaju lijepim hrvatskim jezikom" o "krvavim okršajima između hrvatskih kršćanskih i muslimanskih junaka". O Srbima,  srpskom imenu i pravoslavlju nema ni pomena. Srpsko stanovništvo, koje je patilo pod turskim ropstvom, u najboljem slučaju nazivano je "kršćanskim", pa se obično pominju "kršćani Krajišnici". Stvaraocima "hrvatske narodne epike" bio je u tim trenucima potreban svehrišćanski ekumenizam kako bi se iskoristila pravoslavna (srpska) epika za velikohrvatske nacionalne pretenzije. Franjevac Silvestar Kutleša je čak ijekavski jezički oblik, koji su upotrebljavali pomenuti guslari, prevodio na ikavicu koja je vremenom od srpskog pretvorena u jezički oblik katolika (Hrvata). S druge strane, "Matičin" priređivač "hrvatskih junačkih narodnih pjesama", Olinko Deroko, komotno tvrdi da su Vuk Karadžić, fra Grga Martić i B. Bogišić ikavske jezičke oblike pretvarali u ijekavske.

Pojedini teoretičari i istoričari književnosti isticali su da su "hrvatske" junačke pjesme iz Imotske krajine preuzete "iz drugih naših krajeva" i iz drugih zbornika junačkih pesama. Antun Šimčik je upozoravao da u Kutlešinoj „Pjesmarici“ ima pesama preuzetih iz Karadžićevog zbornika ("Ženidba Milić-barjaktara", "Ženidba Ivana-Ilije Smiljanića", "Sestra Šurković serdara i Zukan barjaktar", "Bajo Pivljanin i beg Ljubović" itd.). Za ovakvu Šimčikovu konstataciju nije potrebna nikakva dodatna argumentacija, jer je iz njihovog naziva očito da navedene pesme pripadaju srpskom epskom junačkom ciklusu.

U svojoj nemoći da argumentovano pobiju srpski karakter junačkih narodnih pesama, rimokatolički književni "stručnjaci" su stalno ponavljali tvrdnju da je Vuk Karadžić "posrbljavao" narodne pesme i da ih je "mijenjao prema svojim gramatičkim, leksikalnim i estetskim načelima". 

* * * * * * * * * * * * 

Potčinjavanje omladine ideologiji hrvatskog kolektiva

NAJZNAČAJNIJI I NAJPLODNIJI pisac "hrvatskih povijesnih pripovijesti", August Šenoa, uopšte nije bio hrvatskog porekla. Njegovog oca, poslastičara Alojza, doveo je 1830. iz Budima u Zagreb zagrebački biskup Aleksandar Alagović. Češki jezik svojih predaka Alojz je  u potpunosti zaboravio, a govorio je samo nemački i mađarski. Šenoina majka Terezija bila je ćerka Mađara Maksimilijana Eduarda Rabača.  Međutim, nehrvatsko poreklo nije mu smetalo da napiše brojne istorijske romane i pripovetke u kojima je isticao i veličao Hrvate, hrvatstvo i rimokatolicizam. U istorijskoj pripovijetki „Čuvaj se senjske ruke“ Hrvatima, doduše preko junačkih podviga srpskih uskoka, ostavlja sledeći amanet: "Sine hrvatski! I u tvom srcu gori božji plamen, i tvoje grudi su kruti kamen; sine hrvatski, pamti do groba starinsku pjesmu: Čuvaj se senjske ruke!" )
Istaknuti centri moći u hrvatskoj naciji, naročito crkva i nacionalne ustanove, velikim finansijskim sredstvima podupirali su nacionalnu izdavačku delatnost. U razdoblju Kraljevine Jugoslavije, Matica hrvatska je izdavala oko 30 knjiga godišnje u tiražima koji su bili nezamislivi u drugim jugoslovenskim centrima.

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

REKORDNI TIRAŽI su se kretali oko 10.000 primeraka, dok je uobičajen tiraž iznosio između dve i pet hiljada primeraka. Međutim, ta književnost, zajedno sa ogromnom produkcijom katoličkog „Društva sv. Jeronima“, svojim sadržajima popunjavala je gotovo isključivo školske i univerzitetske udžbenike, kako bi se omladina u najranijem uzrastu i u što većoj meri potčinila ideologiji "narodnog (hrvatskog) kolektiva". Time se začinjala celokupna društvena svest kod Hrvata, radikalno suprotstavljena svim drugim nacijama i veroispovestima. Do otvorene mržnje bio je samo jedan korak.

Foto Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija, Šuterštok i Fejsbuk

Važan segment ove dobro smišljene i planski usmerene književnosti, a daleko od toga nisu bile ni istoriografija i geografija, bila je produkcija knjiga i brošura za narod, za seljake naročito. "Duboki vjerski osjećaj narodni i stoljetni kulturni utjecaj katolicizma na književnost, pripadaju među najvažnije faktore hrvatske književne povjesti"- kategoričan je jezuita dr Antun Bonefačić u svojim napisima o hrvatskoj književnosti koji su izlazili u „Hrvatskom listu“, počevši od 25. decembra 1941. „Društvo sv. Jeronima“ je za 73 godine postojanja štampalo blizu deset miliona primeraka knjiga „za narod", u 633 izdanja. Pod okriljem crkve ove knjige su, kako ističe prof. dr Stanković, pod devizom "Knjiga u svaki hrvatski dom", deljene seljacima besplatno...Zato ne čudi, piše  Stanković, sa koliko revnosti su u Kraljevini Jugoslaviji osnivane čitaonice, pokretne biblioteke; što se u svakoj hrvatskoj kući mogao naći ili „Pučki kalendar“ ili „Danica“ ili po nekoliko knjiga Društva sv. Jeronima i Matice hrvatske. Na tome se gradila razvijenost hrvatskih kulturnih ustanova i mitologija o kulturnoj superiornosti hrvatskog nad srpskim narodom, bez obzira na sadržaj i estetske vrednosti ‹proizvedenih dela›. Bila je važna njihova politička i nacionalna  funkcionalnost.

Preporučujemo

Društvo

0 4

PERMAMENTNA AGRARNA REVOLUCIJA: "Velika istočna kriza" - Seljački ustanci u Hercegovini i Bosnskoj krajini

23. 07. 2025. u 11:00

Društvo

0 4

NEVESINjSKA PUŠKA PROBUDILA SVE SRBE: Sto pedest godina od izbijanja opšteg narodnog Ustanka u Bosni i Hercegovini

22. 07. 2025. u 12:36

Društvo

0 0

SLUŽBA IZVEŠTAJE O SRPSKIM PISCIMA LIČNO SLALA TITU: Dosijea Branka Ćopića i Dragoslava Mihailovića punjena decenijama

14. 07. 2025. u 11:42

Društvo

0 0

SRPSKI PISCI U RALjAMA TAJNE POLICIJE: Progon književnika šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka

14. 07. 2025. u 11:54

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije