SRPSKA MATA HARI STRADALA OD RUKE ČETNIKA Između mita i stvarnosti - Kako je Vera Pešić ušla u vrtlog špijunaže pravo iz Sijarinske banje

Ivan Miladinović

29. 01. 2023. u 16:17

SRPSKA Mata Hari, jedna od najboljih špijuna koje je Srbija imala, žena koja je uspela da sludi četiri moćne obaveštajne službe, bila je specijalni agent Kraljevine Jugoslavije, radila je za 6. odeljenje Gestapoa u Beogradu, poigravala se sa Sekcijom D britanske tajne službe u Jugoslaviji, francuski obaveštajci nisu žalili para da im ustupi po neku informaciju, u toku rata postala je član Centralnog komiteta KPJ, sarađivala je sa Dragim Jovanovićem, šefom Specijalne beogradske policije, rukovodila obaveštajnom mrežom razgranatom po celoj teritoriji ondašnje Kraljevine, napisala "Srpsku čitanku" i "Srpski kalendar" i usput objavila dvadesetak priča...

СРПСКА МАТА ХАРИ СТРАДАЛА ОД РУКЕ ЧЕТНИКА Између мита и стварности -  Како је Вера Пешић ушла у вртлог шпијунаже право из Сијаринске бање

Vera Pešić, Foto "Vikipedija"

Sve ovo samo je deo naslova i tvrdnji kojima su printani i elektronski mediji ispratili pojavu filma Nedeljka Kovačića "Vera" i istoimene tv serije o fatalnoj devojci, ubitačne kombinacije lepote i pameti, a koja je sve ovo uspela da ostvari za samo 25 godina. I usput se tvrdi kako je njeno geslo bilo: "Živi brzo, umri mlad i budi lep leš".

Ali, to nije sve, za srpsku Mata Hari, Veru Pešić, rođenu 1919. u Sijarinskoj banji na padinama planine Goljak, dalje se piše da je govorila šest jezika, da je bila toliko zavodljiva da nije bilo muškarca koji je mogao da joj odoli, da se broj njenih ljubavnika tačno ne zna, ali da se zna da je od njih lako izvlačila ključne informacije koje su odlučivale razvoj ratnih operacija u Srbiji. Da je svakog od njih koristila i rukovodila razgranatom mrežom kontakata i veza i da je bila jedna od najuticajnijih, ali i najbolje obaveštenih osoba u Jugoslaviji.

Po tim tvrdnjama, u njenu ljubavničku mrežu upleli su se Karl Lotar Kraus, gestapovski major, Julijus Han (šifrovanog imena Cezar), rezident britanske službe, Rišar Depere, šef francuskih agenata na ovom našem prostoru, Hajnc Trenčl, načelnik odeljenja Abvera u nemačkom poslanstvu, Tanasije Dinić, ministar unutrašnjih poslova u Nedićevoj vladi. Na tom spisku Verinih informatora koji su joj se poveravali u ljubavnim zagraljajima je i general Paul Bader, komandant okupirane Srbije. Naša junakinja će na kraju završiti u naručju jednog kvislinškog pukovnika Živojina Đurića i četničkog majora Radoja Đurića. Ako nekom zasmeta što među ovom bratijom, zaslepljenom šarmom sijarinske lepotice, nema bar nekog komuniste ili partizana, dodaćemo Milivoja Perovića, novinara, advokata i doktora nauka, komandanta Četvrte srpske brigade i člana Okružnog Narodnooslobodilačkog odbora za Jablanicu i Toplicu. Kada je 7. aprila 1945. formirana Narodna vlada Srbije, imenovan je za prvog ministra industrije i rudarstva.

Kontakti i viđenja sa njim, po svemu sudeći, biće presudni za njenu zloduhu sudbinu.

VASKRSENjE Vere Pešić među Srbima nije počelo ovih meseci, inspirisano filmom i tv-serijom. Legendu o ovoj fatalnoj ženi kao velikom obaveštajcu počela je da širi srpska četnička emigracija sredinom pedesetih godina prošlog veka. Navodno je u Čikagu 1956. godine objavljen i njen dnevnik. Srpsku premijeru doživeće pre dvadesetak godina, kada je Leskovčanin Nikola Ilić objavio njenu romansiranu biografiju "Vera Pešić u vrtlogu špijunaže". Objašnjavajući ovaj svoj izdavački poduhvat Nikolić se pozivao na građu koju je sakupljao još od 1949. i da je pokušao da ukaže kako je u Srbiji postojala agent Vera Pešić, koja je za vreme okupacije bitno uticala na neke događaje i sudbinu ljudi. Potom će uslediti brojni feljtoni, novinski napisi, čak i jedna istorijska studija.

Međutim, ta poplava tekstova svešće se na prepričavanje pomenute knjige, u kojoj je on zaobišao arhivske izvore i tragove koje je Vera ostavila za sobom, kao i zabeležena sećanja savremenika. Tim pre što je Nikola Ilić bio operativni radnik Udbe u leskovačkom kraju i bio je u prilici da dođe do njenog dosijea koji se nalazi u Arhivu Beograda i koji je kompletirala obaveštajna služba posle rata. U njemu se nalaze mnogobrojna njena pisma, kopija dnevnika i izjave ljudi koji su tokom rata imali bliske odnose sa Verom. Prepuštajući se mašti, zamutio je njenu stvarnu ulogu i stvorio mit u kojem je teško razlučiti šta je istina, a šta laž.

Tako od Nikolića i njegovih prepisivača iz beogradske štampe, a delimično iz aktuelne filmske storije, saznajemo da Vera po kratkom postupku upisuje i završava kurs za obaveštajce. U Beču se upoznaje sa Adolfom Hitlerom, a potom dva puta odlazi na specijalne kurseve najpre u Beč, pa u Hamburg. Po nalogu nemačke obaveštajne službe putuje u Tokio, Rim, Pariz, u Grčku, Tursku i Bugarsku i odatle donosi informacije nemačkoj službi i Krausu, ali i Francuzima, jugoslovenskoj službi i komunistima. A u februaru 1941. godine odlazi u specijalnu misiju u Sofiju, zajedno sa Lotarom Krausom, onim glavnim agentom Gestapa, i Kostom Pećancem, na sastanak sa rajhsmaršalom Hermanom Geringom, gde Pećanac dobija 200.000 rajhsmaraka da se ne bori protiv nemačke vojske.

Spomenutu istorijsku studiju o srpskoj Mata Hari, pod naslovom "Dosije o Veri Pešić ili kako ne treba pisati istoriju obaveštajaca", napisao je prevejani "istorijski lisac" Venceslav Glišić koji je, po svemu sudeći, jedini pročitao dosije kontroverzne lepotice. U njemu se nalazi Verin izveštaj iz Skoplja, iz koga se vidi da je tamo poslata da ispita situaciju u jevrejskoj zajednici, kojoj je predstojala deportacija i njen iskaz da je po nalogu nemačke obaveštajne službe putovala samo u Solun i Skoplje.

OTKUD jedna mlada žena iz duboke provincije u "vrtlogu špijunaže"? Vera je rođena u braku Milana Pešića i Angeline Anđe Radović. Miloš Radović, Verin deda po majci, bio je sudija Velikog crnogorskog suda na Cetinju. Verin otac Milan bio je svojevremeno sreski načelnik. Crnogorka po majci, lepog izgleda, ćerka sreskog načelnika, inteligentna i uobražena - nije mogla da ide utabanim đačkim životom. Sa šesnaest godina je napustila gimnaziju i udala se za policijskog pisara iz Lebana, došljaka iz Beograda, Mila Krčevinca, koji je bio znatno stariji od nje. Pisar je premešten iz Lebana u Gnjilane i razvod je bio neminovan. Međutim, Vera se nije razvela, kako je kasnije tvrdila, iz ovih razloga, nego zato što se zaljubila u studenta Milivoja Perovića, spomenutog prvog ministra rudarstva u posleratnoj vladi Srbije.

Po raspadu braka, Vera je odlučila 1938. godine da se preseli u Beograd i da u prestonici ostvari svoju žudnju za slatkim životom. Preko crnogorskih veza uspela je da nađe posao prodavačice u robnoj kući, ali to nije zadovoljilo njene ambicije. U maju 1938. zbog razvoja događaja u Evropi, Generalštab Vojske Kraljevine Jugoslavije formira Servis tajne službe, na čije čelo dolazi konjički major, docnije potpukovnik Uglješa Popović. U svojoj knjizi "Deseti po redu", nastaloj na osnovu referisanja novim vlastima o predratnom obaveštajnom radu, Popović piše:

"Jednog decembarskog dana 1938, načelnik 2. obaveštajnog odeljenja pukovnik D. Stojanović doveo je Veru (Pešić) u prostorije za izuzetne sastanke i izjavio: Molim te saslušaj ovu moju rođaku i ako si u mogućnosti ukaži joj potrebnu pomoć. Prvo pitanje upućeno Veri glasilo je: Gde je stvar zapela i šta mogu da uradim za vas? Vera je sva usplahirena odgovorila: Imam neku fiks-ideju, koja me stalno proganja i tera na pomisao da se posvetim radu u obaveštajnoj službi!"

Popović je pozvao šefa britanske tajne službe i saopštio mu da ima jednu izvanrednu mladu devojku koja je voljna da se bavi obaveštajnim radom a da on trenutno nema vremena ni sredstava da se upušta u takav poduhvat. Predlog je odmah prihvaćen. Posle izvršenih formalnosti Vera je postala i zvanični član britanske tajne službe.

Ali, ne leži vraže, uskoro se u zgradu u kojoj je Vera stanovala, u Balkanskoj 16, uselio izvesni Karl Kraus, inženjer hemije, sudetski Nemac, zaposlen u nemačkom saobraćajnom birou, a zapravo SS-major i glavni opunomoćenik uprave RSHA za Jugoslaviju. Sada nastupa prelomni momenat u Verinom životu. U njenoj glavi zametnula se misao da treba da menja poslodavca. Kraus kao dobar psiholog koristi Veru za uključenje u nemačku tajnu službu bez ikakve pripreme u pogledu tehnike i taktike rada. Britanska tajna služba saznavši za ovaj preokret "ćudljive Vere" preduzima sve da pristane da bude dvojni agent, radi za britansku i nemačku tajnu službu. Vera nije pristala i kategorički je odbila sve ponude.

Posle Krausove prekomande za Francusku, u decembru 1941, Vera počinje da radi u propagandnom odeljenju i odmah je angažovana na pripremi antimasonske i antikomunističke izložbe, na izdavanju srpskog kalendara i srpske čitanke. S proleća 1942. godine Vera se vratila u zavičaj, ali nije prekidala veze sa saradnicima iz Gestapoa, pre svih sa majorom Reksajzenom, (šefom Odseka 3 Gestapoa u Beogradu), kome je slala izveštaje o političkoj situaciji u Srbiji, pre svega o odnosima u južnom regionu.

Istovremeno je preko Milivoja Perovića uspostavila saradnju sa partizanskim jedinicama. Redovno se viđala sa Milivojem, njegovim bratom Mirkom Perovićem i Svetozarom Krstićem, komesarom leskovačkog bataljona Prvog južnomoravskog odreda. Pored informacija dostavljala im je i neophodan materijal za njihove jedinice. Uspostavljala je vezu između njih i Živojina Đurića, koji je bio komandant Srpske državne straže u Leskovcu.

Zbog saradnje sa komunistima, 11. septembra 1943, zarobili su je četnici i sproveli u štab majora Đurića, u kopaoničkoj šumi na Lokvicama. Već prve noći major Đurić je saopštio britanskoj misiji "da je uhvatio Veru, velikog agenta Gestapoa i ljubavnicu generala Badera". Odmah je spremljena depeša za Vrhovnu komandu Draže Mihailovića, a izvešten je i Kairo, gde su se nalazili kralj i vlada. Zanimljivo je da su novine u Americi objavile ovu senzacionalnu vest.

Izvedena je pred Preki ratni sud Draže Mihilovića, zbog komunističke aktivnosti i saradnje sa Gestapom i osuđena na smrt. Kada je saslušanje završeno, poslata je depeša Vrhovnoj komandi, odakle je 4. oktobra stigao odgovor sledećeg sadržaja: "Gospođu Veru Pešić skloniti na sigurno mesto do svršetka rata, kada će odgovarati pred sudom. Kako se pretpostavlja da ista raspolaže vrlo važnim podacima o ličnostima i događajima obezbediti njeno mesto boravka."

Major Đurić je Veru smestio u selo Ravna Banja, nekoliko kilometara udaljeno od Sijarinske banje. Kuća u kojoj je boravila nalazila se pod stražom. Međutim, sredinom maja njegovi četnici su se pobunili što se ne izvršava smrtna kazna nad saradnicom Gestapa. Vera i njena majka Anđa navodno su pokušale da beže, ali su uhvaćene 18. maja i u 11 sati streljane, po naređenju majora Jovana Stevanovića. Ilić je u svojoj knjizi zapisao da su joj poslednje reči bile: "Nemojte lice da mi nagrdite - gađajte me u grudi". Po drugoj verziji rekla je: "Kasno me streljate, ja sam svoj posao obavila!"

ŠTA JE KRIO VERIN DNEVNIK

POSLE Verine smrti Gestapo se interesovao za njenu zaostavštinu, za razne vrste dokumenata i posebno za dnevnik. U belešci od 27. maja piše: "Posle ubistva Vere Pešić od pokreta Draže Mihailovića u njenom stanu su pronađena brojna pisma iz kojih se jasno vidi njena saradnja sa komunistima. Dokazni primer je fotografija dr Milivoja Perovića komunističkog vođe u Pustoj Reci." Poslednje interesovanje za Veru Pešić Gestapo je pokazao u junu 1944. Centrala iz Beograda obavestila je 16. juna ispostavu Gestapoa u Leskovcu: "Kao što je ovde iz poverljivih izvora poznato kod Mihailovićevih četnika u okolini Leskovca nalazi se dnevnik koji je vodila streljana Vera Pešić. Taj dnevnik sadrži kompromitujuće podatke o raznim srpskim ministrima. Molimo da preduzmete istragu o ostatku dnevnika i da isti ovde pošaljete."

DOSIJE KOMPLETIRAN PEDESETIH

VENCESLAV Glišić u svojoj studiji napominje: Većina aktera povezanih sa slučajem Vere Pešić i sa četničke i sa partizanske strane preživeli su rat, a od kvislinga pukovnik Živojin Đurić. Njen dosije je kompletiran tek pedesetih godina prošlog veka. U njemu nedostaju izjave nekih ključnih svedoka kao što su Milivoje Perović, te Živojin i Radoslav Đurić. Ostalo je nejasno kako su veze sa njom uticale na njihove kasnije karijere. Zašto je sud saradniku okupatora Živojinu Đuriću poštedeo život (izdržao je samo dve godine zatvora), šta je bila cena, odnosno koje je usluge učinio NOP. Radoslav Đurić bio je unapređen u čin pukovnika i načelnika štaba Druge armije, jer je sa njim na stranu NOP prešlo oko 1.000 njegovih četnika, skoro ceo uži štab, pa i oni koji su ispitivali Veru. Milivoje Perović bio je u prvoj vladi demokratske Srbije, 1945. A njegov brat Mirko Perović je postao čak i predsednik Vrhovnog suda Jugoslavije i profesor Pravnog fakulteta.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (6)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna