„ARISTOKRATSKO STOPALO" Olivere Katarine: Gale i ja smo bili dvoje mladih stvorenih da ljube i da se zaljube

TOLIKO sam bila očarana ljubavlju prema Milanu Muškatiroviću Galetu da me škola uopšte nije interesovala. Sve je moralo da se uči po republičkom ključu. Školstvo je bio opterećeno komunističkom ideologijom, a ja sam volela filozofiju bez marksizma i istoriju bez sedam ofanziva.

„АРИСТОКРАТСКО СТОПАЛО Оливере Катарине: Гале и ја смо били двоје младих створених да љубе и да се заљубе

Foto: Printscreen/ YouTube - aristandar

Više sam volela da čitam o despotu Stefanu Dečanskom i Aleksandru Makedonskom, a to se nije učilo u školi. Bilo mi je dosadno. Na časovima sam često gledala kroz prozor kako se grane jablanova njišu u Tašmajdanskom parku, priželjkujući da mi moj golub odnekud doleti i izvede me iz ovog dosadnog sivila u kome me prisiljavaju da svoju bujnu maštu kao sitan biber u avanu tucam, i taj dragoceni prah onda presipam iz epruvete u epruvetu i sabijam u brojke; da pamtim datume koji mi ništa ne znače, da učim napamet stihove koji me ne zadivljuju i da me zbog zamagljenog odsutnog pogleda stalno kritikuju.

„Ona nikad nije prisutna na času”, kaže profesor.

„Ili gleda kroz prozor ili nešto crta. Šta se to sa njom dešava?”

A ja sam samo bila zaljubljena. Sve moje misli i osećanja izveli su me u polja puna cvetnih bulki i divljih ljiljana. Ni sa čim me više nisu mogli prisiliti da gledam u crnu tablu na kojoj su ispisane neke cifre, trouglovi i zastrašujuće piramide. Moja je duša oduševljeno pevala suncu i vetrovima, negde daleko od sivila realnosti, i natpevavala se sa slavujima i drozdovima. Jezdila sam nebom na belom konjicu srebrnih krila i utrkivala se sa zvezdama koje su zujale kao pčele oko moje glave, opijena nektarom sa usana svoga izabranika.

Bio je to prvi veličanstveni požar moga mladog srca, požar iz kojeg je iznenada, kao iz probuđenog vulkana, izbijala duhovna i duševna lepota kao užarena i pijana lava. Gale i ja smo bili dvoje mladih, zdravih ljudi, stvorenih da ljube i da se zaljube. Ljubav smo doživljavali kao najfiniju duševnost. Onako kako su o njoj mislili stari Grci. Biti zaljubljen u lepotu, telesnu i duhovnu, dar je bogova samo odabranima. Onima čije su duše brušene do visokog sjaja. Samo kod takvih fizička ljubav se ne odvaja od duhovne, već one venčane sijaju kao dragulj duboko u grudima. Ne može svako da doživi takvu lepotu.

Čežnja za ljubavlju

DANAS je samo čežnja za ljubavlju ostala da luta kao ukleti prognanik u pustinji, u nadi da će ipak stići do izvora veličanstvene spoznaje. Ja sam svog dečka Galeta Muškatirovića uvek videla na belom konju. Priželjkujući da me u brzom kasu najzad obuhvati oko struka i posadi pored sebe, da se tako pripijeni u galopu predamo neočekivanim, opasnim avanturama.

Proste, grubo sazdane duše to nikada ne dožive. Bog odabere koga će posuti svojim zlatnim prahom. Samo one kojima prethodno daruje smisao da od života grade umetnost i poeziju. Takvi umetnici ostaju nepriznati, a njihovo delo nepotpisano. Pa ipak, ono postoji i zapisano je negde među zvezdama. Ako nas Svevišnji već udostoji takvim dragocenim darom, dužni smo da ga kao blistavu kap čuvamo da nam sa dlana nekud ne klizne.

Prema božanskom cvetu mora se postupati oprezno i sa velikom pažnjom, da ga vetrovi ne slome, da mu jarko sunce ne otme sokove života. Potrebno je ponašati se nežno i sa dubokom zahvalnošću umirućih trava kada kiše dođu. A za to je potrebna ogromna snaga koju nam Svevišnji nije dao. Možda je očekivao da se mi sami izborimo za nju.

UVEK sam smatrala da je ljudski život značajniji od dela. Čemu dela bez ljudi? Jednom sam iznenadila jednog književnika kada sam mu rekla da je moj sin Mane moje najveće umetničko delo. Neko će možda želeti zbog toga da mi se podsmehne, razmišljajući kako svaka žena može da rodi. Da, slažem se. Može da rodi. Ali to nije dovoljno da bi se stvorio čovek.

Potrebno je mnogo truda, nesebične ljubavi, odricanja, dara, da bi se tom novorođenom biću udahnule osobine koje su sve ređe kod ljudi, a koje čine da iz čoveka zasija duša i ogreje nesrećni, otuđeni i sve manje ljudski svet. Oni retki, najređi, koji dožive da ih pomiluje Božja ruka, a čije duše imaju najblistaviji kristalni sjaj, najčešće se mogu sresti među monasima. Ja sam u vreme svoje prve ljubavi bila samo jedna vrlo mlada, zdrava devojka, nabujala od snage, kao u proleće kada se snegovi tope i survavaju u planinske potoke što nadođu, narastu, svesni svoje snage koja nadilazi stihiju.

Foto "Vikipedija"

Milan Muškatirović Gale je bio profesor Tehnološkog fakulteta i vaterpolista "Partizana"

Moj odnos prema ljubavi ili je genetski prenet ili je odnekud posredno stizao do mene još iz antičkih vremena. Možda je tome doprineo moj omiljeni profesor, moj najveći učitelj, čuveni helenista koji je predavao etiku, doktor Miloš Đurić. Na moje pitanje o odnosu starih Grka prema ljubavi i Erosu, uvek bi mi govorio kako mi, ljudi ovog vremena, ne umemo do kraja da shvatimo antičko doba. Stari Grci, govorio je, nisu na ljubav gledali kao na golu čovekovu strast.

Ljubav je za njih bila najstarije božanstvo, duša i tvorac sveta. Grci su podizali hramove ljubavi. A ja danas mislim kako su neke žene obdarene da u sebi podignu oltar ljubavi. Duboko u duši, žena ume da kleči i moli se Gospodu da joj sačuva to veličanstveno osećanje zadivljenosti, koje ljubav u njoj izaziva. Taj nepresušni izvor radosti i zadovoljstva koji nadilazi um. Koliko je samo čarobnih bajki ostalo nezabeleženo o ljubavi koja je cvetala u mladim, čistim dušama. Nažalost, čini mi se da ih je danas sve manje. 

U školi sam često bila kritikovana. Profesori su se žalili na moju nezainteresovanost na časovima. Samo me je profesorka matematike, gospođa Lilić, izuzetno volela, iako sam za njen predmet imala najmanje smisla. Do današnjih dana ne znam tablicu množenja, već računam na prste. Ona mi je često govorila da sam ja rođeni umetnik.

Na školskim priredbama sam recitovala. Sećam se kada sam Radovanovićevom pesmom „Kragujevac” rasplakala celu salu. Za vreme odmora sam često pevala romanse i francuske šansone. Jednom sam tako pevala pesmu od Lin Reno Toi la petit follie, koja je oduševljavala moje drugove. Profesorka Krstić uletela je u učionicu misleći da smo uneli radio.

Gospođa Lilić često je na klupi umesto razlomaka zaticala moje crteže, i začudo nikada se nije ljutila. Trudila se da me nauči, a ne samo da me kažnjava. Da nije bilo njenog razumevanja, možda nikad i ne bih maturirala, mada mi je Gale svakodnevno davao časove.

SUTRA: LjUBAV KOJA JE CVETALA IZMEĐU STIDA I STRASTI

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Klikni na zvezdicu u gornjem desnom uglu i zaprati Novosti na Google News platformi

Komentari (0)

ISPRAĆENA NA VEČNI POČINAK: Sahranjena Olivera Katarina - sin Mane nem od bola