SRBIN POSTAJE UPRAVITELJ ZAGREBAČKOG KAZALIŠTA: Dr Jovan Subotić uspešno je povezivao srpske i hrvatske kulturne i političke centre

MEĐU srpskim društvenim radnicima u Hrvatskoj jedno od vodećih mesta pripadalo je i lekaru dr Lazi Popoviću, rođenom 1877. godine.

СРБИН ПОСТАЈЕ УПРАВИТЕЉ  ЗАГРЕБАЧКОГ КАЗАЛИШТА: Др Јован Суботић успешно је повезивао српске и хрватске културне и политичке центре

Foto: Iz knjige "Srbi u Zagrebu"

Nakon završene srpske pravoslavne velike gimnazije u Sremskim Karlovcima studirao je medicinu u Beču, gde je 1901. promovisan za doktora opšte medicine. Tu se upoznao sa dosta studenata iz slovenskih zemalja, a oduševljavale su ga češke kolege programom društva „Sokola”.

Početkom Prvog svetskog rata, Popović je 1914. u Zagrebu optužen za veleizdaju, zajedno sa grupom karlovačkih "sokola", čije je društvo njegovim zalaganjem osnovano 19. januara 1904. u Sremskim Karlovcima, pa je osuđen na četrnaest meseci zatvora. Tada mu je Bečki univerzitet oduzeo diplomu, pa je tek posle rata, 1918. godine, ponovo promovisan u Pragu. Na istom procesu osuđen je i dr Srđan Budisavljević.

Po ugledu na karlovačke „sokole” osnivana su mnoga sokolska društva, pa tako i u Zagrebu. Od početka je uspostavljena bliska saradnja sa hrvatskim i slovenačkim, a posebno sa češkim „Sokolom” - maticom slovenskog sokolstva. Na njegov predlog, novoosnovana društva združena su u župe: fruškogorsku, krajišku, bosansko-hercegovačku, primorsku i Jasinu. Srpski "sokoli" su nastupili sa 200 vežbača na hrvatskom svesokolskom sletu u Zagrebu 1906. godine, a na drugom svesokolskom sletu u Zagrebu, 1911, sa 762 vežbača.

U Zagrebu je na njegovu inicijativu osnovan i Savez srpskih sokolskih društava, koji nije uvažavao tadašnje državne granice. Za predsednika Saveza izabran je slikar Steva Todorović, osnivač prvog „Sokola” u Kraljevini Srbiji. Pred sam rat, 1914. godine, Popović je sa Stevom Todorovićem i Đurom Paunkovićem iz Srbije, dr Lazarom Carom iz Hrvatske i slovenačkim "sokolima "želeo da osnuje Jugoslovenski sokolski savez, što je ostvareno tek 1919, na Vidovdan, u Novom Sadu.

Krajem 1918. postao je primarijus i upravnik rendgenske laboratorije Zakladne bolnice u Zagrebu. Na Zagrebačkom sveučilištu, 1921. izabran je na Medicinskom fakultetu za vanrednog, a 1931. za redovnog profesora rendgenologije. Bio je prvi profesor rendgenologije u Jugoslaviji i prvi predsednik Društva za rendgenologiju, osnovanog u Zagrebu 1927. godine. Sa Milanom Ćurčinom i Markom Kostrenčićem bio je jedan od urednika časopisa "Nova Evropa" koji je izlazio u Zagrebu. Umro je u Beogradu 1945, gde se preselio kao senator Kraljevine Jugoslavije.

Borba za ćirilicu

IZ PERIODA dok je dr Jovan Subotić živeo i radio u Zagrebu posebno se izdvaja njegova borba za priznanje ravnopravnosti ćirilice i latinice, i posebno srpskog i hrvatskog imena. Kao političar umereno liberalnih shvatanja istakao se istupanjima u zajedničkom Ugarskom saboru, gde je bio blizak idejama Svetozara Miletića.

DR JOVAN Subotić, rođen 30. januara 1817, bio je jedan od značajnijih srpskih političara u Hrvatskoj. Sem bavljenja politikom bio je i priznati književnik. Posebnu popularnost postigle su njegove pozorišne drame, prihvaćene ne samo od srpskih, već i od hrvatskih pozorišnih trupa.

Posle završene gimnazije u Sremskim Karlovcima i Segedinu, studije je nastavio u Pešti, gde je 1836. doktorirao filozofiju, a 1840. pravo. Baveći se advokaturom, od 1842. do 1847. uređivao je Letopis Matice srpske, koji je tada još izlazio u Pešti. Revolucionarne 1848. bio je inicijator i sazivač skupštine Srba u Pešti koja je imala zadatak da, s obzirom na opšte političke prilike u Austriji, formuliše srpske zahteve.

Iste godine učestvovao je i na Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima, na kojoj je ustanovljena Karlovačka patrijaršija a mitropolit Josif Rajačić izabran  je za prvog patrijarha. Kao čovek od patrijarhovog poverenja prešao je u Zagreb, gde je pri Banskoj vladi zastupao Srpsku narodnu vladu, a ubrzo zatim je i Vladi u Beču predao „memoar o srpskim zahtevima”. Godine 1861. bio je imenovan za podžupana Sremske županije, a 1862. postavljen je za većnika Stola sedmorice, najvišeg suda u Hrvatskoj. U Hrvatski sabor izabran je 1865, kao predsednik Narodne samostalne stranke, a postao je i potpredsednik Hrvatskog sabora.

Kao dramski pisac bio je postavljen za upravitelja Zemaljskog kazališta, gde je uspešno sarađivao sa pozorišnim reformatorom, piscem i glumcem Josipom Frojdenrajhom. Književno stvaralaštvo započeo je lirskim pesništvom romantične inspiracije, a više uspeha pokazao je u dramama sa nacionalno-istorijskom tematikom kakve su Herceg-Vladislav, Nemanja, Miloš Obilić i Zvonimir. One su mu donele popularnost kakvu je kod Srba imao još jedino Sterija Popović.

Subotić je posebnu pažnju obraćao na čistotu scenskog govora. Govoreći o jeziku kojim se govorilo na bini u Zagrebu i Novom Sadu, on u Avtobiografiji kaže: „Ne može se potpuno uživati ni tamo ni ovde, ali se daje gledati i ono što daju na zagrebačkoj pozornici i ono što se predstavlja od Novosadskog narodnog društva.”

Prešao je 1868. u Novi Sad, gde se bavio advokaturom. Tu je bio biran za predsednika Matice srpske i pročelnika Društva za Srpsko narodno pozorište. Svojim delovanjem uspešno je povezivao srpske i hrvatske kulturne i političke centre kao što su Novi Sad, Zagreb, Osijek i Beograd, gde je takođe boravio neko vreme. Umro je 16. januara 1886. 

ZNAČAJAN datum u istoriji kulture i nauke u Hrvatskoj predstavlja 4. mart 1866, kada je u Zagrebu osnovana Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, pod pokroviteljstvom biskupa J. J. Štrosmajera.

Među prvim članovima u Akademiju je 12. marta 1866. izabran dr Jovan Subotić, srpski političar i književnik čija su dramska dela već ranije postala deo pozorišnog repertoara u Zagrebu. Iste, 1866. godine, 4. decembra, za redovnog člana JAZU imenovan je i filolog Đura Daničić (1825-1882), koji je postao prvi generalni sekretar Akademije.

Njegov rad na uređivanju Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika, čiji je prvi tom objavljen 1880. godine, ima trajne vrednosti. U njegovoj redakciji je urađeno prvih pet svezaka. Taj rad nastavili su filolozi Pero Budmani, Srbin, i Tomislav Maretić, Hrvat. Taj veliki naučni poduhvat je posle sto godina rada završen u naše vreme.

Za redovnog člana izabran je 1904. i matematičar dr Vladimir Varićak, a 1908. istoričar dr Gavro Manojlović, koji je u periodu 1924-1933. bio i predsednik Akademije. Bilo je to najviše priznanje koje je jedan srpski naučnik dostigao u Hrvatskoj.

SUTRA: UTICAJ NOVOG SADA NA HRVATSKO KAZLIŠTE

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

STROŽA REGULATIVA DALA REZULTATE: Snažan fokus na zaštiti maloletnika