ZABRANA SNIMANJA U GRADU NEMANJIĆA I MRNJAVČEVIĆA: "Večernje novosti" u Prilepu, gde zadužbine srpskih vladara tonu u prisilni zaborav (FOTO)

Boris Subašić

10. 05. 2026. u 14:14

MONAHINjA uz koju su stajala dva nepoverljiva velika psa dočekala nas je pred ulazom u prilepsku Crkvu Svetih Arhanđela, centralni hram sredovekovnog manastira uklesanog u strmi vulkanski breg Markove kule pod ostacima ogromne tvrđave.

ЗАБРАНА СНИМАЊА У ГРАДУ НЕМАЊИЋА И МРЊАВЧЕВИЋА: Вечерње новости у Прилепу, где задужбине српских владара тону у присилни заборав (ФОТО)

Foto: Boris Subašić

.  Uz crkvene dveri sa spoljne strane su naslikani ktitori Mrnjavčevići: sa leve strane kraljević Marko u punoj snazi, tamne kose i brade, prodornog pogleda, a sa desne strane je freska muškarca u vladarskom ornatu, sa zatvorenom krunom i dugim žezlom. Njegovo lice uokvireno dugom sedom kosom je izgrebano ali identitet mu je očuvan natpisom Vlkašin, tj. Vukašin.

Na kapiji imanja Svetih Arhanđela, koji je preimenovan u Manastir Varoš je tabla sa precrtanom kamerom i upozorenje da se posetioci prate video-nadzorom. To upozorenje se ponavlja i na visokoj zidanoj kapiji od koje stepenice vode pred hram gde nas je sačekala monahinja držeći povoce režećih pasa u ruci. Rekli smo da dolazimo iz Srbije i upitali zašto ne možemo da se fotografišemo pred freskama Marka i Vukašina sa spoljne strane hrama, to nije zabranjeno ni na strogoj Svetoj Gori.

- Ne možeš, nemaš blagoslov - nervozno je rekla kaluđerica.

Mislili smo da nije potreban za zadužbinu srpskih kraljeva, odgovorili smo. Oćutala je. Oraspoložila se kada smo zatražili da kupimo suvenire. Nismo imali denare, ali ona je uvežbano preračunala vrednost knjižice "Manastir Varoš" u evre. Autor tog pamfleta je izbegao pominjanje činjenica da je manastir, kao i ceo Prilep, vrhunac izgradnje značaja doživeo u vreme srpske srednjovekovne države. Pomenut je samo "kralot Marko", ali ne kao srpski već samo kao "poslednji vladar" neodređene "oblasti".

Foto: Boris Subašić

Brdo Markove kule sa ostacima srednjovekovnog Prilepa

Prilep, slovenski gred prilepljen uz vulkanski breg pod svojim slovenskim imenom u romejskim dokumentima pominje se još početkom 11. veka, a da se od 1334. i formalno nalazio u Dušanovoj državi. Srpski vladar je obnovio i bogato darivao mnogobrojne crkve grada koji je učinio važnim administrativnim centrom svog kraljevstva i carstva.

Foto: Boris Subašić

Srednjovekovna crkva zaključana iza ograde

Spustili smo savremenu prilepsku četvrt Varoš izgrađenu na temeljima srednjovekovnog Prilepa, da obiđemo još nekoliko drevnih crkava. Bila je nedelja i očekivali smo da će one biti otvorene, ali visoke metalne ograde hramova posvećenih apostolima Petru i Pavlu, svetom Dimitriju i Bogorodici, ukrašene neumesnim plastičnim krstovima, bile su zakatančene. Otvorena je bila samo drvena kapija u orijentalnoj zidanoj ogradi oko drevne Crkve Svetog Nikole, koja je prvo bila bazilika nalik onima u Rasu, a zatim je prezidana u 13. veku.

Foto: Boris Subašić

Drevna slovenska crkva iz orijentalnog zida

Tada su njeni strogi zidovi od kamenih tesanika bogato ukrašeni na romejski način opekama. Jedan iz grupe ljudi koja je sedela nedaleko od hrama dobacio je da je fotografisanje zabranjeno. Doslovno nam je disao za vrat kada smo ušli u crkvu. Na pitanje gde su ktitorske freske i natpisi namrgođeno je odgovorio: "Ne znae se, nema". Bilo je besmisleno ubeđivati ga da se ipak "znae" jer su srpski naučnici istraživali prošlost ovih krajeva još pre nego što je 1912. srpska vojska oslobodila današnju Severnu Makedoniju od Osmanlija.

Foto: Boris Subašić

Ulaz u Manastir svetih Arhanđela koji je preimenovan u Manastir Varoš

Naš pravi vodič kroz Prilep bio je obrenovićki diplomata Jovan Hadži-Vasiljević, koji je kao konzul krajem 19. veka pomno beležio sve o starinama ovih krajeva. Ostavio je i svedočanstvo da se zbog bugarske propagande potpomognute terorom komita stanovnici Varoši, koji se odreda prezivaju na -ić, sve više izjašnjavaju kao Bugari. Hadži-Vasiljevićeva monografija "Prilep" iz 1902, koja nam je bila prozor u nestali svet ovdašnjih Srba i njihove baštine. Istu priču nastavio je naš drugi vodič, ratni heroj balkanskih ratova i Velikog rata, novinar i pisac Stanislav Krakov. Obilazeći ove krajeve u međuratnom periodu, u reportažama je dokumentovao da su Bugari tokom okupacije sistematski uništavali srpske natpise i freske u crkvama i krali rukopise. U Brozovoj Jugoslaviji tokom stvaranja nove nacije srpska baština je ponovo otimana, a srednjovekovno Dušanovo oslobođenje Prilepa i ona iz 1912. i 1918. su preimenovana u "velikosrpsku okupaciju".

Foto: Boris Subašić

Spomenik Kraljeviću Marku pod Markovim kulama

Uputili smo se ka srednjovekovnoj tvrđavi na kupastom crnom bregu Markove kule, ukrašenom kamenim figurama od lave i ostacima debelih zidina. Oko vrha vulkanske kupe je kao kruna bila sagrađena citadela, vladarski deo utvrđenja. Sa njegove najviše tačke se pruža pogled na impresivan složeni kompleks utvrđenog grada, sa temeljima objekata i niskom visokih kula po obodu brda.

Foto: Boris Subašić

Citadela prilepskog grada

Tvrđavu koja dominira nad plodnom pelagonijskom ravnicom dogradio je Dušan na starijim temeljima. Verovatno tada nije slutio da će njegov san o carstvu koje će zaustaviti napredovanje Osmanlija uništiti sledeći vladar Prilepa, Vukašin Mrnjavčević, ambiciozni skorojević sa velikim vojnim i spletkaroškim talentom.

Foto: Boris Subašić

 

Posle Dušanove smrti on je potkopavao moć mladog cara Uroša i uspeo da za sebe izdejstvuje titulu kralja, a zatim da kruniše i sina Marka, koga je video na mestu budućeg cara. Nije slušao upozorenja brata, despota Uglješe, na osmansku opasnost.

Foto: Boris Subašić

 

Olako shvaćena pretnja koštala je Vukašina života u boju na Marici 1371, posle koje je kralj Marko postao turski vazal. Njegova braća Dmitar i Andrijaš nisu to prihvatila i sa svojim ljudima su otišli u Ugarsku, da budu vazali cara Sigismunda Luksemburškog i graničari hrišćanskog Zapada. Marko je ostao u Prilepu i postao legenda svih balkanskih naroda kao poslednji zaštitnik hrišćana ovih prostora.

Foto: Boris Subašić

 

Sa zidina Prilepskog grada nastavili smo izazovnom planinskom stazicom ka drevnoj planinskoj svetinji, manastiru Treskavcu pod Zlatovrhom. Staza je dobro ugažena jer i danas mnoštvo poklonika odlazi u manastir u kome su obitavali monasi živeći strogo kao podvižnici Svete Gore i Sinaja, kako je zapisao car Dušan. Istim puteljkom pored čudotvornih izvora i po opasanim kamenim padinama išli su i Dušan i Uroš, a pre njih verovatno i Milutin i Dečanski do svetinje koju su bogato darivali. Prolazak kroz taj pejzaž okružen fantastičnim kamenim kreaturama može se uporediti samo sa prolaskom kroz Kapadokiju.

Foto: Boris Subašić

 

Ta hodočasnička kolona u koju smo stali proteže se sve do antičkih vremena kada se na prostoru Treskavca nalazilo kultno mesto, najverovatnije hram posvećen Apolonu Etanadosu -Gromovniku i boginji Artemidi. Treskavac je ime dobio po gromovima i munjama koji često "treskaju" šiljasti Zlatovrh nad manstirom koga je Milutin darovao "bezbrojnim zlatom" i stadima ovaca i kamila, a Dušanovi darovi nabrojani su u čak tri vladarske povelje.

Foto: Boris Subašić

Zlatovrh krije manastir Treskavac

Foto: Boris Subašić

 

Foto: Boris Subašić

 

Zato ne čudi što su krajem 19. veka putopisci u manastiru videli freske Nemanje, Save, Milutina, Dušana, Jelene, Uroša. One se danas ne vide u manstiru na čijoj kapiji stoji upozorenje da je zabranjeno fotografisanje.

Foto: Boris Subašić

Ulaz u kompleks Treskavca

Unutrašnjost crkve koju je Krakov 1924. opisao kao teško naruženu od Bugara, je u potpunoj tami izuzev crvenog svetlanceta na nadzornoj kameri. Gotovo oljuštenim zidovima u priprati gde su se nalazile freske Nemanjića ne može se prići. Ako njihovi likovi nisu završili u hrapama maltera na podu, zaklanjaju ih ogromni komadi najlona, navodno zbog rekonstrukcije.

Foto: Boris Subašić

Šta bi rekli Nemanjići da vide kako izgleda njihova zadužbina

Razočarani, izašli smo iz Treskavca i stigli do vetrovitog kamenog platoa nad ponorom gde su tihovali podvižnici i gde su sahranjivani u grobove uklesane u kamen. Našli smo te sandučaste rake sa mukom ukopane u steni, tamo gde su ih zatekli naši prethodnici. Kao i tada, bile su neme i prazne, kao i prošlost koju falsifikuje politika.

Foto: Boris Subašić

Grobovi sinaita uklesani u stenu Treskavca

POVELjA MANASTIRU IZ 1361.

Car Dušan posle osvajanja Pelagonije od Romeja za razliku od autora savremenih pamfleta nije menjao prošlost. To se vidi iz njegove povelje iz 1361. manastiru Treskavac:

"Ja, Stefan Dušan, kralj svih srpskih i pomorskih zemalja, izvoljenjem i pomoći Svedržitelja Gospoda Boga i Prečiste Njegove Matere i molitvama svetih mojih praroditelja Simeona i Save... oslobodih i grad zvani Prilep gde se nalazi manastir Presvete Bogorodice u mestu zvanom Treskavac... Ljubavlju Božjom zadahnuvši se, izvoleh dati ovom manastiru svoju povelju po načinu starih grčkih i bugarskih careva koji su pre mene vladali tima stranama..."

Foto: Boris Subašić

Hodočasnička staza od Markovih kula ka Treskavcu

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

CEO SVET GLEDA I VALJA SE OD SMEHA: Večiti rivali ovo dosad nisu doživeli