Sa šest godina završio je u paklu Jasenovca: Potresno svedočenje Milana Vikala (90), logor NDH preživeo zahvaljujući Diani Budisavljević (FOTO)

Рада Шегрт
Rada Šegrt

21. 04. 2026. u 07:00

SEĆANjE na detinjstva mu je mračno i maglovito. A kako i ne bi, kada je sa svega šest godina s majkom odveden u logor Jasenovac. U toj tamnici ljudskosti i hramu najstrašnijih zločina bilo je još 16 članova njegove porodica.

Са шест година завршио је у паклу Јасеновца: Потресно сведочење Милана Викала (90), логор НДХ преживео захваљујући Диани Будисављевић (ФОТО)

Foto: R. Šegrt

 Preživeli su, jer su ih, kaže, jednog dana „odvezli neki kamioni“. Dugo godina niko nije znao da mu objasni kako i gde. Tek mnogo decenija posle, sklapajući kockice u mozaiku sećanja, pretpostavio je da su spaseni, najverovatnije, zahvaljujući Diani Budisavljević.

- Mi smo živeli u selu Dizdarlije kod Bosanske Dubice. Kada je počela ofanziva i kada su se pojavile ustaše, majka je mene i starijeg brata, koji je imao 12 godina, povela s narodom u zbeg na Kozaru. Ostavila je kuću i stoku i pobegli smo. Posle nekoliko dana, ne znam tačno koliko, otac je došao i poveo nas prema putu od Dubice i Knežice prema Prijedoru. Međutim, kod sela Mirkovac, gde smo bili nekoliko dana, naišla je ustaška patrola. Majka me je zgrabila i pobegla sa mnom prema šumi. Sakrili smo se u neki grm i ona mi je držala ruku preko usta da ćutim. Ustaša nas je, ipak, primetio, majku je ranio u levu ruku i KUK, a mene je odveo. Bio sam dete koje do tada nikada nije otišlo dalje od kuće. Sećam se da sam najpre bio kod neke škole, sa dosta žena i dece, a odatle su nas odveli, kasnije sam saznao da je to bio logor Jasenovac – priča Milan Vikalo šta je doživeo 1942. godine.

Foto: R. Šegrt

Milan Vikalo_preživeo Jasenovac

Ova sada vitalna starina ne seća setačno događaja u logoru Jasenovac, nema predstavu ni koliko je tamo bio, jer nije znao ni koji je dan ni mesec. Seća se samo da su ih jednog dana potrpali u neke kamione i odveli. Tek mnogo decenija kasnije povezujući informacije u jedinstvenu nit, sklapajući kockice u mozaiku svog života i čitajući o Jasenovcu, pretpostavio je da je preživeo zahvaljujući Diani Budisavljević. Na to ga navodi i činjenica da je njegova majka otišla na lečenje u Zagreb pod lažnim imenom Ivanka, a ne kao Jovanka, kako se zvala.

- Znam da smo bili u nekoj prostoriji, kao nekom skladištu punom prašine, po kojoj smo mi deca čeprkali i nalazili po neko zrno kukuruza koje bi onda pojeli. Tu je bila i naša tetka Milja, očeva rođena sestra, sa svojih petoro dece, strina Draginja sa šestoro dece i baba, očeva majka Mara sa najmlađom ćerkom. Tetka je brinula o meni i bratu, sve dok nas jednog dana nisu potrpali u neke kamione i odvezli u neko selo. Tu su dolazili seljaci, Hrvati i birali decu koju će uzeti. Odvodili su one koji su mogli da rade, a mi ostali bi išli dalje, od sela do sela, od crkve do crkve. Mene i brata Boška su uzeli među poslednjima i odvedeni smo u neko selo Gudovac kod Bjelovara. Njega je uzela jedna dobrostojeća porodica, a mene je odvela siromašna žena u crnini. Znam da me je nahranila kiselicom, to je nešto kao jogurt, a to mi je i majka davala – seća se Milan.

Dugo godina Milan Vikalo nije znao kako je ponovo sreo svoju majku. Ni sada nije sasvim siguran, ima samo anagađanja.

- Otac je za vreme Austrougarske radio u Nemačkoj i zaradio značajan novac. Pretpostavljam da je nabavio lažna dokumenta i došao je po nas u Gudovac kod Bjelovara, a majka je došla iz Zagreba. Ona je dočekala i kraj rata, ali otac nije, stradao je u Zemunu. Kasnije, tačnije 1946. smo majka Jovanka, brat i ja kolonizovali u Nove Kozarce kod Kikinde - prenosi Vikalo, kojem godine nisu oduzele vitalnost, iako ih se nanizalo 90.

UNA MU U SRCU

- Posle osnovne škole, kao dete ratno siroče bez oca, upućen sam na školovanje u Pančevo. Tamo sam i radio, a onda prešao u Kikindu. U rodni kraj vratio sam se 60-tih godina prošlog veka. Zaposlio sam se u Kostajnici, tamo oženio, dobio ćerku. Ali ponovo se dogodio rat, pa sam ponovo došao u Banat – priča Milan Vikalo, kojem je srce na Uni, a adresa u Kikindi.

SEĆANjE NA MAJKU

Suze u u očima pojave se kad pomene majku. Kaže da se oca ne seća, a majka je poživela 73 godine. Dečak koji je preživeo logor Jasenovac sada u staračkim godinama piše pesme i sam sa sobom igra šah. U ponedeljak ga je posetio gradonačelnik Kikinde Mladen Bogdan i doneo mu mali poklon. Došao je po želji starog sugrađanina i ukazao mu pažnju.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Patila sam, nisam imala sreće u ljubavi: Tanja Bošković iskreno - Frajeri su me ostavljali brzo, bez objašnjenja