MITROPOLIT KIRIL ZA "NOVOSTI": U Duhovnom ratu Rusija će sigurno pobediti zapad

Наташа Јовановић

27. 10. 2025. u 17:40

Mitropolit Kiril jedna je od najuticajnijih figura u Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Upravitelj je stavropoljske eparhije, predsednik Sinodalnog odeljenja Crkve za saradnju sa Oružanim snagama RF i organima za sprovođenje zakona, i predsednik Sinodalnog odeljenja za saradnju sa kozaštvom.

МИТРОПОЛИТ КИРИЛ ЗА НОВОСТИ: У Духовном рату Русија ће сигурно победити запад

Foto: Ruska pravoslavna crkva

 Arhijerej je kojem je u složenim istorijskim vremenima poverena dužnost duhovnog rukovođenja ruskom vojskom. Ovo nisu puka nabrajanja činjenica već prolog za razgovor sa mitropolitom iz čijeg grada, Stavropolja, kojeg ne bez razloga nazivaju gradom krsta - svakodnevno na front odlaze ratnici u crnim rizama. Nebrojeno njih. Neki se vraćaju, neki polažu život deleći sudbinu ruskog vojnika. Ništa novo u ruskoj istoriji, konstatuje mitropolit Kiril sa kojim su "Novosti" razgovarale u Stavropolju, na 12. forumu Svetskog ruskog narodnog sabora pod nazivom "Velika pobeda - odgovornost pred istorijom i budućnošću:

- Prvi pomen sveštenika u kneževoj sviti zabeležen je 111. godine. Zatim, 1380. godine, za vreme Kulikovske bitke, Sveti Sergije Radonješki blagosilja vojsku kneza Dmitrija Donskog protiv Tatara na Kulikovom polju i daje dvojicu monaha, bivših velikih ratnika, koji kasnije odlaze u manastir Svetog Sergija da se iskupe za svoje grehe. I od tada, duhovni rad sveštenika u vojsci, u trupama, postaje sve važniji i organizovaniji.

Na tragu uverenja careva da se ratovi vode na zemlji, a dobijaju na nebu, da li je ruski sveštenik u rovu istorijska konstanta, pa čak i u vreme kada su manastiri poput Soloveckog služili kao radni logori? 

- Crkva na zemlji vodi duhovni rat i on traje bez prekida nevezano za političku situaciju, društvenu strukturu države, da li je rat ili mir. I, naravno, Crkva se trudi da ljude dovede do spasenja, do Hrista. Ali svaka istorijska situacija stavlja svoj specifičan naglasak na rad Crkve. Na početku Prvog svetskog rata u našim oružanim snagama je bilo, recimo, oko tri miliona vojnika da bi do kraja taj broj iznosio 15 miliona. Tokom ovog perioda, u oružanim snagama je bilo približno 5.000 sveštenika, od kojih je 800 povređeno - neki su poginuli, neki su ranjeni. Tokom sovjetskog perioda, sveštenicima je bilo onemogućeno da budu zvanično prisutni, ali oni su tajno podržavali svoje saborce i molili se za njih. Mnogi su učestvovali u ratu, a jedan od njih je naš veliki i izuzetni patrijarh Pimin, patrijarh Moskovski i sve Rusije.

Tradicija se nastavlja. Koliko je za tri i po godine trajanja SVO na front otišlo ruskih sveštenika?

- Preko našeg Sinodalnog odeljenja, tokom ovog perioda više od 3.500 sveštenika je već završilo nekoliko zadataka, a možda oko 5.000 sveštenika je već bilo na frontu. Obučavamo ih, pomažemo, obezbeđujemo novac, dovozimo ih kolima... Danas, kao i uvek, Crkva je uz svoj narod, a vojska je deo njega.

Koliko je tačna izreka da u rovovima nema ateista, da se Bog najbolje vidi iz rova?

- Ljudi dolaze Bogu kroz tugu, bolest, rat... Sveštenik ode, na primer, mesec dana u zonu specijalne vojne operacije i tamo, u tako borbeno napetom okruženju, pričesti 500-700 ljudi, s tim da ne sme da ih okupi na jednom mestu. On se tiho kreće frontom, čas je kod artiljeraca, već sutradan kod boraca koji rade sa dronovima, slede tenkisti... To je ogroman herojski posao sveštenika. I znam, vidim kakve sam ljude ispraćao u rat, uključujući i Kozake sa kojima radim, i kakve sada srećem, ponekad čak i invalide. Na forumu u Stavropolju učestvovao je i major kojem nedostaju obe ruke i noge. Slušao sam misionara koji je tako govorio o Bogu, o Hristu, da je bilo jednostavno neverovatno. Pojedini u publici nikada nisu videli rat, nisu znali ništa o Bogu i možda je baš njegova reč dotakla njihova srca. Mislim da je tu veru stekao na frontu.

Šta zatiče sveštenik na prvoj liniji i kako izgleda duhovni rad sa ljudima čiji životi vise o koncu? 

- Prvo, sveštenici su se susreli sa činjenicom da mnogi ljudi uopšte nisu religiozni. Tokom ovog perioda, samo prema zvaničnim podacima, sveštenici su krstili preko 50.000 vojnika. Dakle, njihovi roditelji, bake i deke su bili Rusi po nacionalnosti ali nisu bili kršteni. Drugo, susreli su se sa paganizmom. Prisustvo Crkve je tokom devedesetih godina bilo skromno, i dok smo rasli, dok smo se širili, nesumnjivo je delovao ogroman broj različitih sekti. Hiljadu godina nakon što je knez Vladimir svrgnuo Peruna u Kijevu, bacio ga u Dnjepar i krstio ruski narod u njemu, ruskih pagana kao takvih, naravno, nije bilo. Pojavile su se potpuno nove sekte paganske prirode.

Agresivna repaganizacija je počela u trenucima raspada SSSR. Da li je to slučajnost? 

- Verujem da je to bio direktan zadatak zapadnih obaveštajnih službi, koje su koristile religiju i verska osećanja da bi iskvarili naš narod. Štaviše, mnoge od tih sekti su iz Skandinavije, Irske i drugih mesta.

Da li su tragovi njihovog rada vidljivi i na frontu, ili tačnije sa koje strane linije fronta?

- Mnogi ljudi veruju da se protiv sile mora ići silom, da u susretu sa smrću treba pokazati okrutnost. Otac Dmitrij, glavni vojni sveštenik primetio je da američki instruktori, uključujući i psihologe koji obučavaju ukrajinske vojnike, imaju takav način razmišljanja. Trebalo bi da ubijate sa zadovoljstvom i da uživate u tome. A šta mi govorimo? Nisi zver. Ako nisi zver, nećeš se pretvoriti u zver. Stav zapadnih psihologa i vojnog osoblja, uključujući i pagane je da morate nekako sačuvati zdrav razum i biti podjednako brutalni, podjednako okrutni, inače ćete jednostavno umreti, nećete moći da se snađete. Međutim, to je put ka još dubljem guranju sebe u ponor.

Rat u Ukrajini počeo je prvo na duhovnom planu, pokušajem identitetske konverzije naroda. Zatim je usledio oružani sukob. Da li je naivno tumačiti ulogu Crkve van geopolitičkog konteksta?

- Pravoslavna crkva je važno i geopolitičko pitanje i to po proceni njenih neprijatelja. Ruska pravoslavna crkva se, zajedno sa našim predsednikom Vladimirom Vladimirovičem Putinom, zalaže za suverenitet naše zemlje i za tradicionalne vrednosti. Izmenili smo zakon kako bismo definisali porodicu kao muškarca i ženu, uveli smo koncept Boga u naše najviše državne akte. Godine 2013. mnogi svetski lideri nisu došli na naše Olimpijske igre u Sočiju shvatajući da se Rusija menja i da je kao takvu neće prihvatiti. Kada je u Sankt Peterburgu bio donet zakon kojim se zabranjuje promocija homoseksualnosti među maloletnicima, Majdan u Ukrajini još nije počeo. Tada niko nije nazivao Putina despotom ili diktatorom. Još nije bilo rata u Donbasu, ni SVO, ali zaokret Rusije ka tradicionalnim vrednostima rezultirao je time da većina lidera zemalja poput Nemačke, Francuske i SAD nije prisustvovala otvaranju Zimskih olimpijskih igara. To je ono što je strašno. Ali najvažnije je da je ovo delo đavola, koji želi da uništi Crkvu Hristovu.

Štite sveta mesta i porodicu

Sa kojim rečima ispraćete borce na front?
- Borcu morate dati određenu motivaciju. Mnogo motivacije. On razume da brani otadžbinu, suverenitet zemlje, štiti sveta mesta, svoju veru i svoju porodicu. Konačno, on mora da ispuni zakletvu. I ja sam jednom, kao mladić, služeći u sovjetskoj vojsci dve godine, položio zakletvu. Onda ponekad pričamo o tome šta ako, ne daj Bože, naša zemlja bude razbijena, uništena. Da li će onda promovisati promenu pola i možda uvesti zakone o istopolnim porodicama? Da ne pominjem činjenicu da će zemlja biti podeljena na mnogo, mnogo delova.

U osnovi možemo zaključiti da je u toku borba ne za teritorije već za pogled na svet? 

- Da, to je egzistencijalno pitanje. To je duhovni rat. Naravno, znamo da je u Apokalipsi napisano da će svet propasti i da će Isus Hristos ponovi doći da sudi živima i mrtvima. Uveren sam da će ruska pobeda odužiti kraj sveta.

Da li od ishoda rata u Ukrajini zavisi i uspeh plana Carigradske patrijaršije - pripreme terena za stvaranje nove osovine Brisela i Vašingtona NATO-pravoslavlja?

- Posle revolucije kada je uhapšen patrijarh Tihon, Carigrad je zauzeo eparhije u Ukrajini, Belorusiji, baltičkim zemljama i zaplenio našu misiju u Kini, u Singapuru i drugim azijskim zemljama. Mogla je to biti jednostavno ambicija. Obaveštajne službe znaju više o činjenici da Carigrad zaista sarađuje sa NATO na uvođenju novih zemalja u Zapadnu alijansu, i na zauzimanju duhovnih teritorija Ruske pravoslavne crkve. Sada pokušavaju da unište Ukrajinsku pravoslavnu crkvu zato što su tu "moskalji", zato što su povezani sa Moskovskom patrijaršijom Ruske pravoslavne crkve. To je jednostavno osnova na kojoj zasnivaju svoje postupke. Ali, kada su ukrajinski jerarsi apelovali na naše patrijarhe i kada su održani arhijerejski sabori uz učešće ukrajinskih jeraraha, naši patrijarsi ipak nisu dali autokefalnost Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi, predviđajući strašnu budućnost u kojoj danas živimo. Da je kojim slučajem UPC dodeljena autokefalnost, možda bi već bili podeljena na deset delova. Pa ipak, Ruska pravoslavna crkva, naši patrijarsi kroz mnoge vekove uspeli su da održe crkvu na okupu.

Kako vidite, u ovim geopolitičkim okolnostima, položaj Srbije i Srpske crkve?

- Mi tugujemo i uvek se molimo sa velikom nadom u Boga što se srpskom bratskom narodu, Srpskoj crkvi otima najsvetije mesto, Kosovo i Metohija. Još uvek se nadamo da će jednog dana Kosovo i Metohija ponovo biti srpski, a sveta mesta obnovljena. Gubitak Kosova i Metohije ravan je gubitku Svete zemlje, naših svetinja u Jerusalimu, Vitlejemu. Ako Bog da da pobedimo u ovom teškom ratu, Rusija će braniti Srbiju i srpski narod velikim političkim naporom. Proučavao sam istoriju SPC. Ona je neodvojiva od istorije države. Neverovatna patnja malog naroda. Bože, pomozi Srbiji da izdrži, da sačuva svoj suverenitet na čijem rušenju aktivno rade NVO činovnici.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

EVROPA U NEVERICI: Rusija domaćin Evropskog prvenstva u fudbalu?!