NAŠA ŽIVA RANA SE OPET OTVORILA: Poništavanje svih tekovina Srba kao konstitutivnog naroda u Hrvatskoj (i BiH) ne vidi se ni na jednom mestu

Божидар Зечевић

21. 12. 2025. u 21:27

NAJZNAČAJNIJA televizijska serija poslednjih sezona i nesumnjiv produkcijski uspeh zasnovana je na ličnim sećanjima scenariste Gorana Starčevića i kreatora serije Mirka Stojkovića na progon Srba iz Republike Srpske Krajine 1991-1995, kada je iz Hrvatske nasilno proterano oko pola miliona Srba.

НАША ЖИВА РАНА СЕ ОПЕТ ОТВОРИЛА: Поништавање свих тековина Срба као конститутивног народа у Хрватској (и БиХ) не види се ни на једном месту

Foto: Aleksandar Letić

Kao umetnički film fikcije serija je inspirisana stvarnim događajima, ali u dramaturškoj obradi počiva na obrascu ratne melodrame ("ratom osujećena strast") između mlade Hrvatice i Srbina, čija bi ljubav mogla da probudi asocijacije na "Romea i Juliju iz Knina" da nije sasvim drugačije ontološke podloge. Ovde, naime, nije u pitanju porodični sukob, kao u Šekspira, nego istorijski i civilizacijski rascep između dva duboko suprotstavljena sveta, dve polovine Evrope naterane u bespoštedno satiranje pre nešto više od hiljadu godina, 1054. godine, kada se dogodila "Velika shizma" istočnog i zapadnog hrišćanstva.

Tako je pokrenut rat koji još uvek traje, ali kome se, srećom, nazire finale. Linija ovog planetarnog sukoba išla je i još uvek ide tačno preko zemalja Srba i Hrvata, to jest upravo onuda kuda i radnja ove ratne melodrame našeg doba: kroz Severnu Dalmaciju i dolinu reke Cetine, koju je pre opet nešto više od hiljadu godina, romejski car i pisac Konstantin Porfirogenit označio kao granicu Srba i Hrvata. Verski raskol stvorio je duboko ukorenjenu identitetsku, rekao bih i ontološku barijeru između ova dva inače bliska slovenska naroda; cela njihova istorija ne može da se oslobodi već naprotiv, sve dublje srlja u ovu hiljadugodišnju noćnu moru, koju na svaki način podgreva, huška i iznova razgara umirući Zapad.

Ali dužni smo da čitaocu kažemo i sledeće: ovo je vredno ostvarenje, veoma retko u našoj umetničkoj praksi, sasvim nesvojstveno tekućoj televizijskoj produkciji Javnog servisa Srbije; čudo koje možemo da objasnimo jedino prisustvom Miloša Avramovića kao izvanrednog producenta. Dramaturška matrica Starčevića i Stojkovića, kao i tečan i dobro temperiran dijalog, podnošljivo obojen lokalnim sazvučjima, dali su mogućnosti reditelju Saši Hajdukoviću da "jednostavnim sredstvima i realističkim postupkom, uz inovativno korišćenje muzike i zvuka, oslika jedno doba" (Đorđe Milosavljević).
Gotovo neverovatan je doprinos cele glumačke ekipe, počev od dvoje protagonista Luke (Ognjen Mićović) i Darije (Darija Vučko) koji plene šarmom, fotogenijom i harizmom, preko njihovih roditelja Nikice (jedan od najboljih naših glumaca Jovo Maksić) i Nade (sjajna Nikolina Friganović), Mare (gotovo savršena mikro-gluma Slađane Zrnić) i Cvareta (slojevit glumački dijapazon Slaviše Čurovića, koji se bori sa paklenim mukama Darijinog oca - Hrvata odgajenog u mržnji prema Srbima, koji još ne zna da je i sam pokršteni Srbin!). Nad svima se uzdiže gotovo mitološka figura ujaka Momčila (Nikola Pejaković), oživljeni arhetip Vidovdana, koji jedini razume duboki smisao cele ove drame.

Foto: Aleksandar Letić

I konačno, maestralni udbaški demon Dilpara (Ljubomir Bandović), jedan veliki znak jugotitoističke epohe, sav satkan od prepoznatljivog tkiva socijalne i istorijske propasti srpskog naroda, njegova žrtva i dželat. Sa ekrana nam se obraća vampirska emanacija avnojske Jugoslavije, mučitelj i veleizdajnik poslednjeg naraštaja jedne kolosalne prevare. Za ovu savršenu glumačku studiju Bandović zaslužuje najviša priznanja kao kreator lika koji je obeležio svoje doba. (Pride: njegov Dilpara pokazuje da je famozni beogradski "Krug dvojke" prvo uglavnom bio istrebljen pa tek u novom pokolenju Brozove "duboke države" postao nabeđeni faktor neke "druge Srbije").

Ova zavesa otkriće u našem sećanju prizore koje još čuvamo i to sada otvara nova pitanja, koja više nisu za komplimente. Bitne činjenice života se teško uklapaju u ovu fabulu. Agonija bivše Jugoslavije i njena smrt u krvavom spazmu ne može se prećutati, bez obzira na sve priče o umetničkoj slobodi: "Tvrđava" pati od brojnih promašaja i nedostataka.

Pre svega, nedostaje jedan opšti pogled na položaj srpskog naroda u tri Brozove Jugoslavije, posebno u Hrvatskoj u celom posleratnom periodu, naročito od "hrvatskog proljeća" Savke i Tripala do devedesetih, kada počinje "Tvrđava". Rat 1990. u Knin bane iznenada, kao da mu ne prethodi sveopšta i sistematska diskriminacija Srba u Hrvatskoj (i BiH), te dugogodišnje masovno potiskivanje svega srpskog na marginu života. Nema reči o dugogodišnjoj otvorenoj pripremi oružane secesije od zajedničke države. Poništavanje svih tekovina Srba kao konstitutivnog naroda u Hrvatskoj (i BiH) ne vidi se ni na jednom jedinom mestu! Jasenovac kao da nije postojao i kao da su Jadovno i kraške jame izbrisane iz svesti ove srećne države. A znamo da je namerni muk, razdražujuće i preteće ćutanje o genocidu u NDH, bio kamen temeljac vladajuće dogme Titovog bratstva i jedinstva i svi dobro pamtimo zašto to pitanje nije otvarano do isteka ove "tekovine". Ko god bi ga u bilo kom vidu pomenuo dobijao bi ili ćušku ili zatvor ili bi bio udaljen iz zemlje (slučaj profesora Srboljuba Živanovića) ili bespogovorno "preusmeravan" (slučaj profesorke Smilje Avramov).

Ni reči o zatiranju srpske kulture, jezika i pisma i ustavnog prava na ćirilicu kao pedesetogodišnjoj konstanti "nove Hrvatske". Svaka nacionalna individualnost Srba u Krajini je svim sredstvima gažena sve dok nije dogorelo do nokata: do izbacivanja Srba iz Ustava nove Hrvatske, što je već u maju 1990. aklamirao Hrvatski sabor! Srbi su preko noći uklanjani iz državnih struktura, policije, tužilaštva i sudova i stavljani na spiskove za likvidaciju.

"Oluja" je već tada upisana u trikolor "Lijepe naše".  Legalan i euforično pozdravljen povratak ustaša u zemlju, stvaranje oružanih postrojbi i otvorene pretnje da će se ponoviti 1941, klanja i masovne likvidacije Srba obnavljale su strah i paniku u celoj zemlji.  KOS je u jesen 1990. tajno snimio general - pukovnika JNA Martina Špegelja, koji je pred celom Jugoslavijom rekao " To neće biti rat, to će biti građanski rat u kome nema milosti ni prema kome. Ni prema ženi, ni prema djeci. U stan, jednostavno - bombe u porodični stan... A Knin ćemo pokasapiti. U to imamo i međunarodno priznanje za to, onda ćemo ih pokasapiti. Pogotovo sad kad je i ova kurva pobedio u Srbiji, Milošević. Sad su nam Amerikanci, drugi dan od kad je on pobedio, ponudili svu pomoć. Za sto tisuća vojnika kompletno naoružanje besplatno".

Po "Tvrđavi", međutim, izlazi da se "balvan revolucija" u Krajini (juli 1990) dogodila sama od sebe, jer je nekom tako palo na pamet. Sukobe nogometnih "navijača" predvodili su kninski Srbi u sred "bijelog Zagreba" (13. maja 1990) uz zaštitu beogradske Udbe. Ispada da je ta ustanova digla sve "knindže", a među prvima našeg Luku, na ustanak! To je, uostalom, i sada zvanična verzija nove hrvatske države koja je prihvaćena kao alibi za bespoštedni pogrom. Na Plitvice su, za "krvavi Uskrs", "knindže" dovedene prevarom Miloševićeve službe da bi potpalile bratoubilački rat. To je i danas hrvatski zvanični narativ. Na RTS-u se sada može videti to isto u vidu umetničke fikcije.

Zatim, 1991. desila se u Krajini neka "srpsko-srpska stvar", u kojoj Hrvata nije ni bilo. Sve zlo dovuklo se iz Beograda, od Dilpare i njegovih "crnih stotina", dilera droge, narkomana i mračnih predatora ("Ne postoji ni jedan jedini lik u Beogradu koji nije đubre" piše Tajana Poterjahin. "Oni svi do jednog drogirani skaču u diskoteci dok narod u Hrvatskoj gine. Svi su portretisani kao služba, kurve i narkomani ... Pa je li baš bilo tako? Nije. Nije tako bilo. Ova serija na ideološkom planu čini bukvalno isto što rade projekti zasnovani na autošovinizmu. Deli Srbe ponovo"). Evo, konačno, šta je još tada govorila Smilja Avramov: "Režiseri najprljavijeg rata u modernoj istoriji, onog protiv Jugoslavije, ne samo da su prećutali genocid, nego su licemerno Srbiju razapeli na krst srama i proglasili krivcem za razaranje SFRJ, pa i za genocid... Svaljivati sve na mrtvog Miloševića kukavički je, bedno, podlo. On je imao političkih grešaka, ali ono za šta je optužen u Hagu notorna je laž. Kao i mnogo šta drugo što mu tovare ovde".

Umetnički film fikcije nije istorijska čitanka ali nije ni operisan od stvarnosti i osuđen na ćutanje; ili nije umetnički film. Što samo svedoči da je jedna nacionalna tema ponovo otvorena nimalo slučajnim talasom emocija koji nas sada odasvud zapljuskuje (dobar film je, po definiciji, uređaj za stvaranje emocija). Živa rana se opet otvorila i peče više što je njen prizor stvarniji. Da nije - lako bismo odmahnuli rukom.

"Ma dobro je 'Tvrđava' ispala na kraju", kaže mladi istoričar Nemanja Dević. "Nije bila besprekorna. Štucala je isprva sa istorijskim narativom, kretala se negde po ivici. I završila ne samo korektno, nego emotivno i uz nekoliko moglo bi se reći i antologijskih scena... Samo nek se snima, snima, srpski film. I korak po korak približićemo se istini. Nisam Krajišnik i nemam nikog odande, ali osećam njihovu bol i pesmu podjednako kao svoju. Da ne zaboravim, uoči Nikoljdana, kada je i proglašena: pamtimo našu Krajinu. Ideju, borbu i krvavu haljinu". Ne zaboravimo ni mi da se na Nikoljdan setimo istog onog Porfirogenita kojim smo započeli ovaj tekst: da smo se mi Srblji tu, na obali Cetine, prvi put pojavili u carskim analima i da tu - na zapadnoj granici Pravoslavlja - zauvek i ostajemo. Ima nade.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

MLADI SRBIN ZAPREPASTIO AMERIKU! Šutira bolje od svih Srba - i ne, nije sin Peđe Stojakovića (VIDEO)