FELJTON - NAROD DOBROTVORE I ZLOTVORE NE ZABORAVLJA: U Pohari Kuča 1856. godine Đuro Kusovac pokazao je bezdušnost prema slabima

Piše: Milan Stojović

10. 11. 2023. u 18:00

MARKO Mi­lja­nov op­šir­no pi­še i o onima koji se ni­je­su po­ni­je­li kao voj­vo­da lje­šan­ski i ni­je­su po­slu­ša­li zlo­tvor­ske na­red­be voj­vo­de Mir­ka: „Gor­nja voj­ska ko­jom su za­po­vi­je­da­li No­vi­ca Ce­ro­vić, Mi­li­sav Mi­šnić, ko­man­dir mo­rač­ki, i Pa­vić Đi­ka­nov, ka­pe­tan ro­vač­ki, ni­đe za so­bom tra­ga od zlo­čin­stva ni­je osta­vi­la.

ФЕЉТОН - НАРОД ДОБРОТВОРЕ И ЗЛОТВОРЕ НЕ ЗАБОРАВЉА: У Похари Куча 1856. године Ђуро Кусовац показао је бездушност према слабима

Vojvoda Mirko Petrović, Foto "Vikipedija"

Kad su do­šli od pla­ni­ne u se­la kuč­ka i vi­đe­li što ni­je­su mi­sli­li da te ikad vi­đet: da je sta­ro i mla­do, ro­mo i sli­je­po pod mač pa­lo, sta­re i mla­de gla­ve na go­mi­le sku­plje­ne, a le­še­vi ba­če­ni u ublo­ve i og­nje­ve — ne mo­že se ov­đe opi­sat ža­lost i tu­go­va­nje voj­ske i vojsko­vo­đa. Vi­de­ći taj gad­ni i bez­bo­žni užas, voj­ni­ci su za­tva­ra­li oči da ne gle­da­ju taj srp­ski po­kor. Mi­li­sav Mi­šnić i Pa­vić Đi­ka­nov bi­li su sa­mi se­be ru­ka­ma u pr­si, lelečući i na­ri­ču­ći za do­ma­ćom ne­sre­ćom, s kojom se gu­bi pred Bo­gom i pred svi­je­tom.

Ova­ko su mno­gi voj­ni­ci i gla­va­ri či­nje­li, gledajući na go­mi­le sku­plje­ne po­sje­če­ne gla­ve od sta­ra­ca i đe­ce, od ko­ji­je mno­ge ni­je­su ima­le kose: đe­ti­nje ni­je­su još po­če­le ko­sma­tit, a sta­rač­ke se ogu­li­le, i zu­bi od sta­ro­sti pa­li, da i je tu­žno bi­lo i ži­ve gle­dat, a ne sad u go­mi­li gla­va po­sje­če­ni­je bo­ga­lja i ako ni­kad ne bjeu mr­ski dru­go­me na­ko Tur­ci­ma; jer u toj rpi ogu­lje­ni­je gla­va bi­le su i gla­ve Ze­ka Jokano­vi­ća, Ni­ko­le Ra­do­nji­na, Iva­na Nikolina, Ra­do­va­na Stan­ko­va, Jo­va­na Ni­ko­li­na i dru­gi­je sta­ri­je tur­ski­je krv­ni­ka ko­ji su u svo­je vri­je­me bi­li stra­ši­lo Tu­ra­ka. Re­ko da i’ je tu­žno bi­lo i ži­ve gle­dat, a kad sam, ka di­je­te, o nji­ma slu­ša ka­ko se go­vo­ri, ne oća što vi­še že­ljet, no da mi je ka ko­ji od nji’ bit’. Su­ze mi na oči uda­re, kad zbo­rim i pi­šem o junacima, ko­ji su me u mo­je mla­de godine, na­sla­đi­va­li nji­ni­jem đe­li­ma, a i bri­ge mi zadava­li u mi­sli: oću li ja ka oni bit’. Mno­gi od voj­ni­ka i gla­va­ra tu­žni­jem sr­cem kaževa­li su mi s ka­kvi­jem su bo­lom te gla­ve gle­da­li i raz­gle­da­li, tra­že­ći gla­ve svo­ji­je pri­ja­te­lja.

GORNjA voj­ska i nje­ne voj­sko­vo­đe tu­žni­jem sr­cem gle­da­li su ovi po­lom, ko­ji je do­nja voj­ska iz­vr­ši­la. Pa­vić Đu­ka­nov i dru­gi ne­ki gla­va­ri to­lja­gom su će­ra­li svo­je voj­ni­ke iz ubal­ske cr­kve, ko­ji bjeu ulje­gli, da se pre­kr­ste i Bo­gu po­mo­le. Pa­vić je ka ne­zdrav od tu­ge uda­ra svo­je voj­ni­ke, go­vo­re­ći: ’Iz­laz’ iz cr­kve, bez­bo­žna voj­sko, ne za­slu­žu­ješ u cr­kvu da ulaziš, ni da se Bo­gu mo­liš!’ Voj­ni­ci su mu go­vo­ri­li: ’Ni­je­smo mi kri­vi, ka­pe­ta­ne, za zločin­stvo ko­je su dru­gi či­nje­li’. Pa­vić s dru­ži­nom pro­kli­nja­li su pra­ve i kri­ve i sa­mi sebe, go­vo­re­ći: ’Sve će nas Bog ka­sti­gat, tek ova­ko či­ni­mo; pa i od Tu­ra­ka ovo da či­ni­mo, a ne od sa­mi­je se­be’. Ovo ni­je go­vo­rio sa­mo Pa­vić i dru­gi ne­ki no svi Br­đa­ni i Cr­no­gor­ci, bez oni­je ko­ji su to či­nje­li…”

Mar­ko Mi­lja­nov is­ti­če i ne­ke gla­va­re iz naj­bli­že oko­li­ne voj­vo­de Mir­ka ko­ji su se ta­ko­đe su­prot­sta­vlja­li zlo­čin­stvi­ma i bra­ni­li Ku­če ko­li­ko su mo­gli. Po­red osta­lih i Jo­le Piletić i Pe­tar Vu­ko­tić.

NEKI drugi hroničari i pisci koji su se na ovaj ili onaj način bavili poharom Kuča, ističu i drugačije, suprotne primjere, druge crnogorske perjanice kojima je, za razliku od Jola Piletića i Petra Vukotića, recimo, bilo važnije da se dodvore knjazu i njegovom bratu, vojvodi Mirku,  knjaževoj krvavoj udarnoj pesnici, nego da sačuvaju čast, čojstvo i viteštvo u toj sramotnoj i neviteškoj akciji; važnije su im bile medalje i činovi od toga da li će se ogriješiti i okrvaviti ruke krvlju kučke djece i nejači. Jedan od takvih je bio i čuveni junak, ljubotinjski serdar i vojvoda, jedan od prvih Crnogoraca kojima je na prsima zasijala  zlatna Obilića medalja – Đuro Kusovac. O njegovom ponašanju u Kučima piše Marko Vujačić u svom poznatom trotomnom djelu „Znameniti crnogorski i hercegovački junaci“:

„U Pohari Kuča 1856. godine, Đuro je, kao pomoćnik vojvode Mirka Petrovića, pokazao odlučnost prema neposlušnima, ali – kako je upamćeno – i bezdušnost prema slabima.

Nije, vele, prezao ni od šta. Tamo gdje je dolazio, plakalo je i dijete u kolijevci.

– Kuči će ga pamtiti za mnogo i za dugo, za zulume i ubistva, kad je sa vojvodom Mirkom u krvi i ognju umirio Kuče - rekao je Marko Miljanov.

A kad su ga upitali – da li se moglo drugačije, pošto su se Kuči pobunili i odrekli poslušnost Crnoj Gori, Marko je odgovorio:

– Put do cilja može biti i ovakav i onakav, a najgore je ko hita prečicom, pa okrvavi i sebe i druge. Kuči su se mogli umiriti i bez Mirkove hrabrosti i bez Đurovog noža.

Nepokorne je valjalo kazniti ali pokorne nije valjalo ubijati.

Popom Đurom Kusovcem se bavio i Marko Miljanov:

„Lju­bo­ti­nja­ni ne­ki su zlo či­nje­li, a vi­ši­na bra­ni­li, no njin voj­vo­da, pop Đu­ro Ku­so­vac, ko­ji je bio pr­vi do voj­vo­de Mir­ka, po­ka­za je ju­na­što na jed­nog si­ro­maa iz se­la Živ­ko­vi­ća ime­nom Jo­ko Du­rov, ko­je­ga ne bi iz ku­pu­sa iza­gna, što je ona ri­ječ. On bi­ja­še do­ša vojvodi Mir­ku da se po­ža­li na Dre­ka­lo­vi­će ka­ko ga bi­ju, za­što je od ne­ja­ka bra­stva. Pop Đu­ro mu re­če: ’Pri­mak­ni gla­vu da vi­dim je­su li te bi­li, ali la­žeš voj­vo­du Mir­ka.’ On je sa­ga gla­vu da po­ka­že ra­ne, a pop Đu­ro mu je ot­ki­de jed­ni­jem ma­om, go­vo­re­ći: 'Ne­te te vi­še bit!’

„Popa Đura narod je kleo i ukleo – dodaje Marko Miljanov. – Nikoga mu u pustu kuću nema , do njegova stara popadija, đe pjeva uz gusli i s tijem se u jadu svome razgovara...“

A ko­li­ko je sta­ri­ji brat knja­za Da­ni­la, ve­li­ki voj­vo­da Mir­ko, is­po­ljio bez­du­šno­sti i krvo­loč­no­sti, ko­li­ko pod­mu­klo­sti i ne­vi­te­štva, naj­bo­lje go­vo­ri nje­gov po­stu­pak pre­ma jednom od onih ko­ji su ga sre­li na Bi­o­ču i omo­gu­ći­li mu da ne­sme­ta­no, bez iz­go­re­log zr­na baru­ta, uđe u me­dun­sku tvr­đa­vu — Ni­ko­li Jo­va­no­vi­ću, ali i pre­ma gla­si­tom ju­na­ku Sa­vu Pauno­vu.

„Ni­ko­la Jo­va­no­vić s dru­ži­nom srio je voj­vo­du Mir­ka na Mo­ra­či i uve­li voj­sku po no­ći u grad. Mir­ko je u nje­go­vu ku­ću ko­na­čio sa svo­jom go­spo­dom i slu­ga­ma. Kad je iz ku­će kre­nuo, kće­ne da ga ubi­je, ali ga od­bra­ni­še po­me­nu­ta dvo­ji­ca  - Jo­le Pi­le­tić i Pe­tar Vu­ko­tić, tj. ži­vot mu od­bra­ni­še, a imu­će ne mo­go­še, no mu sve što je ima uze. Sa­mo­ga oruž­ja srebrnoga, pu­ša­ka i no­že­va, na­ra­mak, u ko­je bje­še sa­blja, što ju da­ro­va sv. Pe­tar pra­đe­du Nikolinu, i amaj­li­ja ko­ju je da­ro­va vla­di­ka Ra­de ocu Ni­ko­li­nu. Na­rod se ču­dio i nje­go­va ista dru­ži­na što uči­nje voj­vo­da Mir­ko: da po­a­ra ku­ću u ko­ju je ko­na­čio i lje­ba io. Na­rod je nabra­ja ko­li­ko je tur­ski­je pa­ša sa­ču­va­lo srp­ske ku­će u ko­je su ko­na­či­li, kad su srp­ska sela pa­li­li i pli­je­ni­li, a voj­vo­da Mir­ko po­a­ra svo­je! Nje­go­va mla­đa i sta­ri­ja go­spo­da mrčom su se omr­či­la, gle­da­ju­ći što či­ni voj­vo­da, ali ni­je­su mo­gli od­bra­nit vi­še no pojedi­ni ži­vot, jer on je ima vla­da­lač­ku vlast.

POMENUTI Sa­vo Pa­u­nov ra­nio se u boj s Tur­ci­ma osmi dan pri­je to­ga i le­ža­še u po­ste­lju od ra­ne, ali je mo­ga na štap ižljeć u se­lo, da vi­di voj­vo­du Mir­ka s go­spo­dom u ku­ću Nikoli­nu, jer je ža­lio što ga ni­je mo­ga na Mo­ra­ču srest ka dru­gi, i na­da se afe­ri­mu od voj­vo­de, kad ga vi­di ra­nje­na od pu­ške. No mje­sto to­ga ona­kav ju­nak, ko­je­mu je ri­jet­ko pa­ra nać u mla­de ju­na­ke, na­đe otvo­ren grob, da ga ne od­bra­ni­še Pe­tar i Jo­le, ali ima­će mu pone­so­še ka dru­gi­je­ma.

Sa­vo­vo di­je­te spa­sio je Mi­ćo Lu­bar­da s Lju­bo­ti­nja, ko­ji se tu po­tre­fio. Pop Mi­ćo je pi­ta Sa­vo­vu že­nu, je li joj kr­šće­no di­je­te, a kad mu je ona ka­za­la da ni­je, re­če joj: 'Ja sam pop, daj kr­sti­mo ga, ako Bo­ga znaš, da ti ga ne za­ko­lju ovi bo­go­za­bo­rav­ni­ci, ko­ji­je ni­je pri­je bi­lo’.“

SERDAR I BOJVODA

SERDAR Đuro Kusovac je, poslije pohare Kuča 1856. godine, dobio zvanje vojvode – piše  Marko Vujačić u svom trotomnom djelu „Znameniti crnogorski i hercegovački junaci“ i naglašava da je u to vrijeme bilo malo onih koji su naporedo bili i serdari i vojvode. Nije se, međutim, nanosio glave – poginuo je u bici na Grahovu 1858. godine kao komandant crnogorske knjaževske garde i knjažev pobratim.

SUTRA: KRVAVI ZLOČINI PO DANILOVOM ZAKONU

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
Dolce Vita na obali Save: Stanovi na ovoj lokaciji su za one koji žive svoje snove

Dolce Vita na obali Save: Stanovi na ovoj lokaciji su za one koji žive svoje snove

Možete li da zamislite lepotu svakodnevice koja počinje na obali Save do koje stižete laganom šetnjom kroz jedinstvenu luksuznu pešačku zonu, a završava se ispijanjem vina na vašoj prostranoj terasi s pogledom na reku ili u vrhunskom restoranu do kog stižete peške? U istom danu ste s lakoćom obavili posao, odradili trening, uživali u kupovini novih komada garderobe najluksuznijih brendova u neposrednom komšiluku, a stigli ste i da sa decom provedete vreme u zelenilu, jer se sve što vam treba nalazi nadohvat ruke.

14. 05. 2024. u 10:00

Komentari (0)

KO JE ROBERT FICO: Čovek koji prkosi NATO-u i neće da prizna tzv. Kosovo