FELJTON - SRBIJA NIJE KRIVA ZA ATENTAT: Srbija je bila nevina žrtva austrougarske agresije

Dr Mile Bjelajac

08. 08. 2021. u 18:00

NEPAŽLjIVO ili površno čitanje knjige Vladimira Dedijera "Sarajevo 1914", uprkos izdanjima na engleskom i francuskom jeziku, može se primetiti kod mnogih autora.

ФЕЉТОН - СРБИЈА НИЈЕ КРИВА ЗА АТЕНТАТ: Србија је била невина  жртва аустроугарске агресије

Foto Arhiva

Kao i Kornvolu, francuskom istoričaru Žan-Polu Bledu takođe je bio bliži rad Fridriha Virtla. Bled tako prihvata definiciju da je "Crna ruka regrutovala više mladih ljudi rodom iz Bosne, spremnih da žrtvuju život da bi u ličnosti nadvojvode naneli udarac prokletoj rasi Habzburga", i produžava: "Pošto su obučeni u Beogradu, mladići koje je regrutovala Crna ruka... prelaze u Bosnu. pre nego što će se pridružiti drugim agentima koji treba da popune grupu." Bled ipak ekskulpira Pašića, ali navodi: "Obavešteni o planu, i njegovi ga ministri osuđuju. To je prihvaćeno, ali ipak nikakva konkretna mera nije preduzeta da se atentat spreči. Pašić je mogao obavestiti, diplomatskim putem ili drugim kanalima, austrougarske vlasti o operaciji preduzetoj da bi Franc Ferdinand bio ubijen. On se tu uzdržao. Imao je još, dakle, mogućnosti naređenja pukovniku Dimitrijeviću da povuče uputstva data njegovoj grupi u Sarajevu. Sve u svemu srpski ambasador u Beču zadovoljava se izražavanjem bojazni, pred jednim austrijskim ministrom, da bi nadvojvodin život mogao biti ugrožen za vreme posete u Sarajevu. Ne samo da je Crna ruka, prema ovom istoričaru, pripremila Sarajevski atentat 1914, već u njegovoj knjizi čitamo da su "austrougarski dostojanstvenici prvenstvene mete za ljude Crne ruke. Već je bilo predviđeno da se ubije Franc Jozef prilikom dolaska u Sarajevo 1910. godine (godinu dana pre formiranja organizacije Ujedinjenje ili smrt, tzv. Crne ruke - prim. autora)". Francuski istoričar je ubeđen da je ova organizacija stajala i iza atentata koji su "upereni protiv bana Hrvatske i predstavnika Monarhije u Bosni i Hercegovini".

POSTOJE mišljenja i da je Srbija ubila nadvojvodu jer je on bio spreman da obnovi austrijsko-ruske veze, a bez pomoći Rusije Srbija nije mogla da ostvari svoje programe teritorijalnog širenja. Francuski istoričar Žan-Žak Beker profesor univerziteta i predsednik Centra za istoriju Velikog rata, u svojoj knjizi "Godina 14" (2004, 2013), zastupa upravo suprotno stanovište od pomenutih autora. Izlišno je pomenuti da je i on vrlo detaljno čitao Dedijerovu studiju Sarajevo. On kaže da je, kao i pre 100 godina, tako i kasnije, opstala više nego čvrsta hipoteza da je o atentatu odlučivala i organizovala ga mala grupa bosanskih đaka, ushićenih nacionalista, okupljena oko Principa, no da atentat ne bi bio moguć da se nije umešala Crna ruka da im na njihovu molbu da oružje. Beker pripada jednom manjem broju istoričara koji pominju činjenicu da je Crna ruka u poslednji čas pokušala da spreči atentat. Srpska vlada, po Bekeru, ne snosi nikakvu odgovornost.

ALBANIJA IZVOR NEVOLjA

KAD je formirana Albanija Srbija je od Velikih sila zatražila da garantuju da nova država neće biti izvor nemira i napada na prava drugih: "Mi možemo samo duboko žaliti što se pored naše najbolje volje da povratimo poverenje u dobro raspoloženje između Srbije i Austrougarske, uvek desi po neki slučaj neobjašnjiv koji kvari i ometa dobro raspoloženje za rešavanje pitanja, korisnih po obe strane." Srpski poslanik u Beču, Jovan Jovanović, javio je 2. novembra 1913: "Vaš govor u Narodnoj skupštini, prilikom debate o događajima koji su se razvijali od vašega poslednjega govora u Skupštini u maju mesecu do povlačenja naših trupa iz Arbanije, - napravio je ovde nepovoljan utisak. "

Činjenica jeste da su neke od priprema izvršene u Srbiji (ali tajne - prim. M. B.). Sama vlada, kada su se pronele glasine o pokušajima nekih naoružanih đaka da pređu u Bosnu, to nije uspela da spreči. Beker je izričit kada kaže: "Postoji hipoteza, koja se često istura, da je atentat delo Crne ruke, ali nijedan element to ne potvrđuje. Saučesništvo - da, organizacija - ne.

AMERIČKI istoričar Dejvid Makenzi u svojoj knjizi o pukovniku Apisu, postavio je 1989. sva pitanja koja su ponovo postala aktuelna 2014. godine: Da li je Srbija bila nevina žrtva austrougarske agresije? Ili je Srbija sama planirala, ili bar znala, da će u Sarajevu biti ubijen austrougarski nadvojvoda? Tada je Makenzi pisao da jugoslovenski naučnici skoro jednoglasno odbijaju nemačke i austrijske tvrdnje da je prvenstveno Srbija kriva za ubistvo i Prvi svetski rat. Pisao je da Jugosloveni još uvek raspravljaju o tome kome pripada "zasluga" za ubistvo nadvojvode i koliko je Beograd znao o zaveri, "ali svi u atentatu vide pravednu odmazdu za aneksiju Bosne". Posle upoređivanja svih njemu dostupnih izvora i literature, tvrdio je da je Apis u jednom trenutku mislio da bi bilo korisno ukloniti Ferdinanda kao pretnju Srbiji. Kasnije se predomislio i pokušao da spreči atentat, ali mladobosanci nisu hteli da poslušaju. Oni su planirali atentat iz ličnih razloga. "Tvrdnja koju je izrekao na sudu u Solunu, da je on smislio zaveru a njegovi agenti je izveli, bila je preterana", piše Makenzi. Makenzi smatra da bi i bez pomoći Apisa došlo do atentata.

U SRPSKOJ istoriografiji, posle radova Andreja Mitrovića, nisu otvarana pitanja srazmere povoda i uzroka Prvog svetskog rata i, sledstveno tome, ni pitanje uloge srpske vlade i faktora iz Srbije u pripremi Sarajevskog atentata 1914. godine. Kapitalni rezultati profesora Mitrovića su se temeljili i na njegovim vlastitim istraživanjima u bečkim i nemačkim arhivima, na državnim i ličnim fondovima, ali i na građi koja se čuva u srpskim i svetskim arhivima. Radovi Andreja Mitrovića i Milorada Ekmečića postavili su u bolji istorijski kontekst nekadašnja saznanja pisaca i savremenika o Sarajevskom atentatu. Značajno su dopunili i prevazišli, nekada svetski poznato, veliko delo Vladimira Dedijera, "Sarajevo 1914". Širokoj javnosti je, konačno, 1992. postala dostupna štampana, a potom 1936. godine zabranjena, knjiga Vladimira Ćorovića o odnosima Srbije i Austro-Ugarske.

ZA TEMU su od značaja i radovi Đorđa Stankovića o Nikoli Pašiću, posebno ona svedočanstva o željama srpskog državnika za trajnim poboljšanjem odnosa sa Austrougarskom posle balkanskih ratova. Ovde je od naročitog interesa skupštinski ekspoze Nikole Pašića, od 16/29. oktobra 1913. godine. Zahvaljujući pojedinačno evropskim državama na podršci Srbiji i očuvanju mira, on je istakao dve bitne stvari.

Prvo, da je posle sjajnih pobeda srpskom narodu, kao i balkanskim državama, potreban mir i period mirnog razvoja u svim oblastima: "Kraljevska Srpska vlada uverena je, da je potreban narodu srpskom dugi period mira radi kultivisanja dobivenih pokrajina i svestranog razvijanja, i s toga je zadahnuta težnjom da sa svima susedima i ostalim državama živi u miru i prijateljstvu, i da uklanja ove smetnje, koje bi slabile politiku mira i dobrog susedstva." Istaknuto je da je, uprkos izraženoj spremnosti Srbije da postupa po željama Velikih sila u pitanju Albanije i priznavanja granice utvrđene u Londonu, Srbija bila iznenađena ultimatumom Austrougarske da se srpska vojska povuče u roku od osam dana.

SUTRA: Pašić je hteo da se pokloni Beču

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

NJEGOVA SMRT SLOMILA GLUMCA: U suzama svaki dan, plače od maja - pokazao kako na mobilnom čuva njegovu sliku (VIDEO)