FELJTON - KANONADA NA NOBELOVCA: Bošnjaci tvrde da se Andrić samo Srbima dodvoravao

Miroslav Janković

30. 11. 2021. u 18:00

OD vremena kada je Muhamed Filipović 1967. godine, već čuvenom, floskulom o "zlu koje je naneo Bosni, više nego vojske koje su je gazile", odapeo prvu strelu mržnje na Andrića, pa do današnjih dana ta kanonada napada na nobelovca iz bošnjačko-muslimanskog intelektualnog kruga ne prestaje.

ФЕЉТОН - КАНОНАДА НА НОБЕЛОВЦА: Бошњаци тврде да се Андрић само Србима  додворавао

Ivo Andrić je bio i ostao meta napada u Bosni, Foto Stevan Kragujević

No, ovde je zgodno navesti da ta rečenica Muhameda Filipovića, napisana 1967. u eseju "Bosanski duh u književnosti, šta je to", koji je izašao u sarajevskom časopisu "Život", ne odnosi se isključivo na Andrića, već na već formiranu, modernu srpsku nacionalnu književnost u Bosni u poslednjih sto godina, čiji su predvodnici bili: Petar Kočić, Svetozar Ćorović, Aleksa Šantić... pa sve do mladobosanaca Borivoja Jevtića i Ive Andrića, koji je bio njen najistaknutiji predstavnik.

Litararnu i nacionalnu ideju te generacije nastavila je Grupa sarajevskih književnika, koja je osnovana u Sarajevu 1928. i kojoj je Andrić sa Jevtićem generacijski pripadao, a koju su još činili Marko Marković, Hamza Humo... i koji su prvi lansirali floskulu da je Bosna postala "tamni vilajet", kao posledica vekovnog turskog ropstva. Inače, ta Filipovićeva rečenica izvorno glasi: "Takva literatura, nacionalna, srpska, već oformljena u Bosni u posljednjih 100 godina je Bosnu više dijelila nego mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale". A tadašnja srpska, moramo reći nekritička i površna literarno-politička javnost, odmah je "prevela" njen smisao tako da se ona odnosi isključivo i samo na Andrića. Ne! Odnosi se i na Andrića, ali ne samo na njega. Eto, "Novosti" su u prilici da možda prve iznesu punu istinu o genezi jedne istorijske rečenice, toliko puta citirane i komentarisane u ovdašnjoj javnosti.

VRLO je zanimljivo zašto je Filipović ćutke prihvatio takvu reviziju te rečenice.

Jednostavno zato što je Andrićevo ime u njoj izazvalo ogroman odjek u javnosti: bez izdvojenog Andrića u sebi, ta bi rečenica bila vrlo brzo zaboravljena. Ali, od tada pa do današnjih dana ne prestaje bošnjačka verbalna kanonada na Andrića i njegovo "djelo, nedjelo", kao neki kažu. Ti napadi na nobelovca imaju jednu jedinu tačku apsolutnog nesporazuma i razilaženja po pitanju: je li, koliko je i zbog čega je Anrić toliko kriv našim Bošnjacima -muslimanima. A ta tačka je ova: oni su govor, karakter, psihologiju i postupke njegovih literarnih likova preveli i uporno prevode kao njegovo mišljenje, njegovu psihologiju, njegov karakter, namere i stav prema Bosni i njima u Bosni. A tako se literatura i njeni autori ne mogu tumačiti. Literatura ima svoje autonomne zakone, pravo na umetničku slobodu, što odvaja i štiti pisca od onoga šta rade, govore i kakvi su njegovi junaci. Svi veliki pisci sveta su u svojim delima uglavnom opisivali zlo, muku i nesreću u životu ljudi, slikali najgore ljudske osobine... jer taj književni materijal je sam po sebi drama, a ona je neizbežna potka svakom dobrom a pogotovo velikom literarnom delu. Zato o Andriću znalci literature govore vrlo pohvalno, a zameraju mu vrlo obazrivo. U BiH su o Andriću, naprimer, krajnje pozitivno govorili i mislili uvaženi profesori literature Midhat Begić i Midhat Šamić, kao i veliki pisac Meša Selimović... da samo pomenemo njih.

SIDRAN, DOSTOJEVSKI I ANDRIĆ

NAJVIŠE razumevanja za Andrića u Bosni pokazuje u svojim istupima Abdulah Sidran. Zato što je čisti pisac i što literarne reči oseća i "damarom i kožom". U više TV nastupa je govorio da je "Andrić prikazao Bošnjake tako kako jeste", (ne govoreći određeno šta podrazumeva pod tim "kako jeste"), ali, i "Dostojevski je prikazivao Ruse svakako, najčešće kao do zla boga poročne, alkoholičare, kao luđake i ubice", veli Sidran, pitajući se potom naglas: "Znači li to da je on i mrzeo Ruse, da je manje Rus zbog toga, da su mu Rusi zamjerili zbog toga. Ne, nisu. Naprotiv, digli su ga u najveće visine". Potom je Sidran u svom stilu dodao jednu dvosmislenu didaskaliju: "Na ljestvici deset najboljih književnika-nobelovaca, Ivo Andrić nije na posljednjem mjestu"!

NEKE najgrublje ocene o Andriću, ali uz naglašenu razliku između njega kao pisca i njega kao čoveka, izrečene od strane bosanskih intelektualaca, na neki način se mogu razumeti, ukoliko su samo lični utisak. Uzmimo kao primer samo ove dve. Dr Nijaz Duraković, političar, u intervju časopisu "Start" rekao je da je "Andrić veliki pisac, ali kao čovek je veliko političko đubre i smeće". A mladi istoričar Nihad Kreševljković je, u tekstu za reviju "Voks" 1990. g. Andrića nazvao "Markiz de Sad naše književnosti".

Kada pažnjivo analizirate ko i šta u Bosni zamera Andriću, jasno se uočava da oni koji su iz sveta literature mnogo obazrivije iznose zamerke od onih koji uopšte nisu ili su samo ovlaš upućeni u književno-teorijske zakone i pravila. Tako izvesni pisac Nadan Filipović, u feljtonu o Andriću, objavljenom na portalu Avlija.me, odmah na početku teksta kaže da je Andrić "velemajstor pisane riječi, veliki čovjek i neupitna veličina".

A odmah u sljedećim pasusima kreće, kako veli "crtom istine", i otkriva otkud tolika, njegova neskrivena mržnja prema bosanskim muslimanima i islamu"? Pa kaže: "Samo nekoliko mjeseci nakon rata on objavljuje dva romana: 'Travnička hronika' i 'Na Drini ćuprija', u kojima pravda četničke pokolje muslimana u Istočnoj Bosni". Kao dokaz, potom, navodi onaj opis nabijanja živog čoveka na kolac. U stvari, ponavlja ono što je prvi napisao još 1961. godine Šukrija Kurtović, u emigrantskom časopisu Adila Zulfikarpašića "Bosanski pogledi".

NANDAN Filipović potom analizira neke Andrićeve pripovetke: "Mustafa Madžar", "Za logorovanja", "U musarfihani"... ističući, u ovoj poslednjoj, mesto u kojoj katolički redovnik fra Marko ubeđuje janjičara Osmu da se pokrsti, govoreći mu da je bolje da umre kao čovek a ne kao "nerazumno živinče". On dalje ističe da je Mustafa Madžar predstavljen kao ludak i pedofil, mula Jusuf, iz priče "Za logorovanja", kao seksualni sadista i ubica... i dodaje da Andrić stalno u svojim delima pokazuje sklonost ka morbidnim scenama silovanja, mučenja, ubijanja... i svi glavni junaci koji to rade su bosanski muslimani ili Turci. Psihopatološkog tipa među pravoslavnim i katolicima nema.

Zašto, pita se Filipović, i daje odgovor: "Zato što je Andrićeva poruka: Islam je zlo. Možete misliti kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima imati Englez, Francuz, Nemac kad pročita šta je Andrić o nama pisao".

U knjizi "Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu", dr Muhsin Rizvić će ustvrditi da je "Andrić lično bio mizantrop, opterećen evrohrišćanskom predstavom o orijentalnom svijetu...da je slabo poznavao islam...da je prikaz patoloških i sadističkih tipova u Turaka zapravo njegov vlastiti autoportret, psihološko-moralna introverzija... tražio je opravdanje za svoje bježanje iz katoličke tradicije...sve je činio da se dodvori Srbima i njihovoj mitomansko-epskoj predstavi o Turcima.

SUTRA: Nobelovac pomaže sirotinju

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
Dolce Vita na obali Save: Stanovi na ovoj lokaciji su za one koji žive svoje snove

Dolce Vita na obali Save: Stanovi na ovoj lokaciji su za one koji žive svoje snove

Možete li da zamislite lepotu svakodnevice koja počinje na obali Save do koje stižete laganom šetnjom kroz jedinstvenu luksuznu pešačku zonu, a završava se ispijanjem vina na vašoj prostranoj terasi s pogledom na reku ili u vrhunskom restoranu do kog stižete peške? U istom danu ste s lakoćom obavili posao, odradili trening, uživali u kupovini novih komada garderobe najluksuznijih brendova u neposrednom komšiluku, a stigli ste i da sa decom provedete vreme u zelenilu, jer se sve što vam treba nalazi nadohvat ruke.

14. 05. 2024. u 10:00

Komentari (0)

BORIO SAM SE ZA ŽIVOT, NJIHOV BES JE BIO SVE VEĆI I VEĆI: Nikola Rokvić je jedva izvukao živu glavu 25. dana hodočašća (VIDEO)