ZAGREB SLAVI SVAKI TRAKTOR PAKLA ''OLUJE'': Intervju sa Slobodanom Vladušićem

Dragana Matović

07. 08. 2022. u 10:30

TOKOM svih ovih godina simbol "Oluje", čini mi se, za najveći broj građana Hrvatske je postao traktor, koji se koristi čak i kao emotikon. Iz toga se može zaključiti da Hrvatska, slaveći "Oluju", ne slavi vojnu pobedu, nego etničko čišćenje Srba, odnosno - s obzirom na iskustva iz NDH - dovršetak tog etničkog čišćenja.

ЗАГРЕБ СЛАВИ СВАКИ ТРАКТОР ПАКЛА ОЛУЈЕ: Интервју са Слободаном Владушићем

Foto: Tanjug

Postoje narodi koji su u svojoj istoriji proterivali ili istrebljivali pripadnike drugih naroda na teritoriji koju su videli kao svoju, ali ja ne znam nijedan narod koji to istrebljivanje slavi kao svoj najznačajniji nacionalni praznik. Drugi narodi se takvim stvarima baš i ne ponose. Zato smatram da bi za sve, uključujući i sam hrvatski narod, bilo dobro kada bi Hrvatska prestala da u tom traktoru vidi svoj najveći doprinos istoriji. Tako bi mogli da se stvore preduslovi za bolji odnos između Srba i Hrvata.

Ovako je to, nažalost, vrlo teško.

U danima još jedne godišnjice obeležavanje zločinačke akcije "Oluja", ovako, za "Novosti", govori Slobodan Vladušić, pisac i esejista. Docent na Odseku za srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu za svoj prvi roman Forward dobio je nagrade "Borislav Pekić" i "Zlatni suncokret", dok je studija "Crnjanski, Megalopolis" ovenčana nagradom "Isidora Sekulić". Usledili su romani "Mi, izbrisani" i "Veliki juriš", a njegov poslednji roman "Omama", u kome se kao jedan od glavnih junaka pojavljuje Miloš Crnjanski, bio je jedan od najomiljenijih protekle godine. Vladušiću nisu strane ni političke teme, pa, u razgovoru za naš list, osvrće se i na poslednja dešavanja na Kosovu i Metohiji.

Foto: Tanjug

- To je nastavak kontinuirane težnje Albanaca da očiste prostor Kosova od Srba - kaže Vladušić. - Tu su stvari jasne. I jasno je da mi Srbima u južnoj srpskoj pokrajini treba da pomognemo i to ne samo onda kada su žrtve nasilja, nego uvek: svakog dana, svakog sata, svakog minuta. I na sve načine.

Šta bi, prema vašem mišljenju, trebalo najpre učiniti kako bi se odnosi Beograda i Prištine normalizovali? 

- Jedini odnos koji postoji između Srbije i Kosova jeste taj da je Kosovo deo Srbije. Drugo je pitanje da li se mogu normalizovati odnosi između Srbije i Albanije. Verovatno bi to bilo moguće, ukoliko bi se Albanija odrekla težnje da stvori Veliku Albaniju. Mislim da u tom smislu vreme nije na njihovoj strani, ali da realna opasnost da se to dogodi, postoji i dalje. U svakom slučaju, postojanje Velike Albanije značilo bi da svaka sila koja baci pogled na Balkan, gleda da najpre zadovolji interese Albanaca, kao najmoćnijeg i politički najkoherentnijeg naroda. A to svakako nije u interesu Srbije. Dakle, dobili smo neku vrstu domaćeg zadatka da sprečimo da se tako nešto desi.

Šta mislite da je razlog što su teme iz novije srpske istorije, poput pogroma na Kosovu, ratova devedesetih, NATO bombardovanja, nedovoljno iskorišćene u našoj književnosti?

- U književnosti, kao i u svim drugim delatnostima, preovlađuju mediokriteti. Neki mediokriteti mogu da budu vrlo uspešni, ali takav uspeh samo potvrđuje njihov mediokritetski, filistarski pogled na svet. Uspešni su zato što su mediokriteti, a ne zato što nisu. A biti mediokritet u književnosti znači biti račundžija. Pošto je autošovinizam oficijalna ideologija u Srbiji - jer niko ovde nije štetio zbog autošovinizma, a mnogi su se, bogami, i okoristili - to znači da tema naciona i njegove sudbine danas nije isplativa u Srbiji. Nezainteresovanost za kolektivnu sudbinu, što znači i za kolektivnu budućnost, ti autori mahom kompenzuju zainteresovanošću za nacionalnu penziju ili članstvo u nekim nacionalnim institucijama, koje se plaća. Pošto je to isplativo, tu svi "građani sveta" postaju "nacionalisti". Dakle, nacija je "zlo", ali ne i nacionalna penzija, koja se uzgred budi rečeno, bazira na konceptu nacije koji je dobar deo tih ljudi pljuvao dobar deo svog života.

Foto D. Dozet

Šta je za vas, u najkraćem, Megalopolis, osim vaša inspiracija?

- Kada sam počeo da pišem svoju doktorsku disertaciju o Crnjanskom, megalopolis sam pisao malim slovom i to je bio samo jedan od naziva za veliki grad. Postepeno, Megalopolis je postao za mene pojam koji označava ogromnu promenu koja se dogodila na Zapadu posle Hladnog rata. Primera radi, tokom Hladnog rata smatralo se da je Zapad bastion demokratije, za razliku od totalitarnog Istoka: danas se na Zapadu piše o postdemokratiji i neofeudalizmu; verovalo se u humani kapitalizam, a danas se pišu knjige o posthumanizmu, dok ekonomske razlike između najbogatijih i takozvanog srednjeg sloja nikada nisu bile veće. Najzad, najveći deo humanističkog kulturnog nasleđa na Zapadu se danas jednostavno odbacuje i briše. Zato je Zapad prestao da bude Zapad i postao je, nažalost, nešto drugo - Megalopolis. 

Postoji li mehanizam da u ovom modernom robovlasničkom vremenu sačuvamo ličnost?

- Nije jednostovno odgovoriti na ovo pitanje u dve-tri rečenice, ali ću pokušati: ako želimo da budemo slobodne ličnosti, a ne robovi Megalopolisa, treba da učinimo sve suprotno od onoga što nam se savetuje. Primera radi, kada nam se kaže da treba da brinemo samo o sebi, onda to znači da treba da što više brinemo o bližnjima. Usamljen čovek je, naime, bespomoćan čovek, a grupa međusobno bliskih ljudi još uvek ima mogućnost da zaštiti sebe i ono što im je važno.

Šta vas je podstaklo za pisanje "Omame"? 

- Ako se uporede prolog i epilog "Omame", videće se da je priča zapravo sadržaj svesti pisca u toku jednog jutarnjeg polusna. Taj polusan je, dakle, bio zametak "Omame".

Zašto Crnjanski, a ne neki drugi pisac?

- Svi veliki pisci, pa tako i Crnjanski, jesu ljudi svoga doba, a malo i doba čiji dolazak naslućuju. Kada Crnjanski na jednom mestu u "Romanu o Londonu" kaže kako London ne pripada ni Englezima koji u njemu žive, on je vrlo dobro naslutio Megalopolis u nastanku. To je jedan od razloga zašto je Crnjanski veliki pisac, a srpska književnost velika književnost.

Koliko savremeni mediji utiču na površnost čitalaca?

- Čitalac iz 19. veka nije isti kao čitalac iz 21. veka, pa ni književnost ne može da bude ista. Današnji čovek se nalazi pred ogromnim "švedskim stolom" priča, slika i zvukova, i voleo bi sve da proba - ranije nije bilo tako. Otuda i površnost. Međutim, na osnovu poruka mojih čitalaca mogu da zaključim da još postoje ljudi koji u mojim romanima pronalaze značenja i veze koje iznenađuju i mene kao autora. Na neki način, ti čitaoci su koautori mojih romana i ja sam im na tom koautorstvu zahvalan.

Knjiga

Kakav je položaj srpske književnosti u odnosu na druge?

- Mislim da je srpska književnost u prilično dobrom položaju, a razlog je jednostavan: ovde još uvek postoji tržište knjiga, što znači - izvesna količina slobode.

Nadate li se da će ovog oktobra biti sajma knjiga u Beogradu?

- Nadam se, samo ne znam da li će nada biti dovoljna.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (2)